Prvo, da biste shvatili kakav ja to čudan odnos prema svojim rođendanima imam, napravit ću mali uvod... Naime, već je nekoliko godina tradicija da se meni baš na rođendan događaju koma stvari i da taj dan, koji je meni dosta važan jer njime slavim Život i svoj dolazak u Svijet, bude jedan od najgorih dana u godini. Primjeri: dečko i ekipa mi planiraju tulum iznenađenja (što je inače nešto što sam uvijek željela...), i onda dečko ne izdrži nego mi to kaže, i tako mi zauvijek ubije nadu da ću imati takav tulum (od tad se to nije usudio ponovno pokušavati - a danas je i sasvim nemoguće okupiti meni drage ljude na istom mjestu u isto vrijeme). Iduće godine prekinem s dečkom zbog nekih sasvim desetih stvari (nije, dakle, bio problem u nedostatku ljubavi), uoči rođendana idem na operaciju umnjaka, i na sam taj tragičan dan se previjam doma u bolovima, a on ide van s mojom nazovi najboljom prijateljicom iliti Njom iako sam ju ja skoro pa na koljenima preklinjala da taj vikend NE provodi s njim jer mi je rođendan i jer mi je to preteško. Godinu kasnije, ja sam opet s njim, ali to skrivamo od svih, a posebno do Nje (što se pokazalo pametnim potezom jer je dozvolila sama sebi da nam pokaže kakva je zapravo osoba misleći da, pošto nismo više zajedno, nema šanse da se njene spletke otkriju), napravim rođendanski tulum na kojem kao pravo iznenađenje serviram njega - no umjesto da se on prema Njoj ponaša izrazito hladno i distancirano, na kraju tog tuluma ja ispadnem ljubomorna krava a Ona "Pa nije ništa krivo rekla ni napravila" (iako je cijeli tulum bila zalijepljena ili za njega ili za moju Brady) Whatever! I naravno, on i ja se idući dan krvnički posvađamo zbog toga.
Znam da vam vjerojatno ovo ne zvuči nimalo posebno... no vjerujte, zadnjih nekoliko rođendana su mi ispale prave katastrofe i provela sam ih u svađi i suzama, na kraju duboko nesretna, umjesto da se radujem i slavim...
Ove godine... danas... nije još tako katastrofalno, ali sam već razočarana... Ne samo da od dosta ljudi od kojih bih očekivala da se sjete da mi je rođendan ni glasa (uključujući mog tatu, baku i brata - znam, bratu će biti izgovor da nema para na mobu, ali whatever, ako se nekome zaista želiš javiti, naći ćeš načina, zar ne? Barem bi tako trebalo biti - ako ti je osoba važna), već sam se razočarala i u ljude na poslu... Naime, dobila sam majicu - promotivnu majicu. sad, nisam ja neskromna i nezahvalna, zapravo je to dosta slatko s obzirom na to da sam tu majicu i priželjkivala, ali pobogu, to je promotivna majica!... Od ljudi s kojima radim i s kojima provodim toliko vremena već tri mjeseca bih ipak očekivala nešto... ne znam, svkakako ne nešto što bih kao zaposlenica ove firme, pa makar i studentica, ionako trebala imati, bez da mi je rođendan! Nemojte krivo shvatiti... ja sam vrlo skromna osoba... samo, ja sam sudjelovala u skupljanju novaca za poklon jednom kolegi kad mu je bio rođendan... A i majicu sam ionako dobila od Mirelline, ne od svih... jednostavno, kao da sam povjerovala da sam znatno više dio te radne sredine nego što zaista jesam... baš me to ubediralo. Ne znam vjerojatno to dovoljno opisati, zato mi je žao što će vjerojatno bar netko krivo shvatiti...
Sad bih se trebala naći sa Joeom... sve me strah... znam koliko je malo potrebno... ako on... pa, promaši s nečim večeras (jer i on ide na to moje nalaženje s ekipom s faksa, iako sam se premišljala koliko je to pametno, s obzirom na neke stvari... ah, ne da mi se o tome sada...)... velika je vjerojatnost da ćemo se opet posvađati.
Ne mogu vjerovati za sve te ljude koji mi se (još?) nisu javili! Mislim, znam, dug je dan, ali... dosta ga je već i prošlo. Pa sam ipak malo skeptična.
Rastužilo me, moram priznati, i kad sam pročitala da Teuta napušta blog... Nju vežem uz svoje početke na ovom blogu i tad mi je jako pomogla - a nastavila mi je pružati podršku i svo ovo vrijeme. Falit će mi i njeni postovi i njeni komentari.
Odoh... možda ovo sve još dobro ispadne... kako bilo, I`ll let you know...
Post je objavljen 28.03.2006. u 16:18 sati.