I postojeći tako, kao nešto u nećemu, promatram, mislim, govorim. Sve je to u nekom slijedu, nećim potaknuto, da bi baš takovo bilo. Nikako da se izražaj i misao stvara istovremeno, već slijedi kašnjenjem nekim. I namjera kazivanja kasni čak. Ono o ćemu govorim, o ćemu se govori, jest ono što bilo je ili ono što možda tek biti će. Pun pogodak u vremenu tek slučaj je, uobičajeno. Veliki bi to trud bio tu istovremenost postići. No i ovako riječi djeluju, ali ne kao ono što kazuju, već kao izrečeno u namjeri kazivanja.
Tako zamišljamo stvarnost po željama i trudimo se razvoje usmjeriti ostvarenju njihovom. A riječi tek će doći i upitan je njihov učinak. Što će se po njoj razumjeti? Što to one nose? Koje li su namjere njima željene. U svijetu tek postoji riječ po onom tko je kaziva i po onima što je čuju ili čitaju. I ništa to novo nije, ali toliko uobičajeno, da zaboravi se stvarnost njihovu.
Svijet, tako što gledamo ga, pa i doživljavamo, u nama jest kada već bio je. Pratioci smo spori zbivanja oko nas. Stvarala se tako namjera predviđanja, da skrate se kašnjenja i umanje iznenađenja. Trebalo je razumjeti svijet, da ispravno se znati može, što biti će. I sve to u namjeri viđenja ispravnoga. Trebalo je predvidjeti pokrete, da lovina se strijelom presretne. Trebalo je dočarati sigurnost, da lovina se u nju uljulja i lakše i sigurnije uhvati. Gradio se tako sustav koji je simulirao život u nama. Zaokupljeni time i zaboravismo stvarnost pravu.
I bi nam to dovoljno za potrebe preživljavanja. Zar bitna je istina, ako opstojimo na način takav? I postadosmo bića po mislima našim. I stvorismo odnose po mislima našim. I postavismo vrijednosti po mislima našim. Kao da živimo u mislima našim.
Da nebi mislima, a kako bi? Ima li što nama dostupno, da nije slika i kopija stvarnosti? Zar moguće je doživljavati stvarnost? Što bi to uopće bilo? Kažem stvarnost, a što to je? Mislim što stvarnost je. Misao je stvarna, ali ne i stvarnost o kojoj mislim. Stvarnost je tamo negdje u mraku iz kojeg će svijetlo vijest o njoj donijeti; negdje u tišini o kojoj će treptaj zvukom vijest o njoj donijeti; negdje u miru odakle će pokret vijest o njoj donijeti; negdje gdje misao nije da stvorila bi je. Stvarnost je van mene kakovim se vidim, a činjen sam njome.
I gledam sada ovo. I kao da dokučiti ne mogu istinu i stvarnost. I kao da stati ne mogu mišljenjem. I kao da jedino tako dokučiti treba stvarnost. Mislim i vidim da misao me stalno vodi ko mačak oko vruče kaše. I svaki trenutak kada pokret mislima uradim, ona kao da izbjegne. I stanem. Ne nisam ja to što mislim. Ni ti to nisi. I kako onda da te shvatim? Kako sebe da razumijem?
Prvo gdje stvarnost približiti mogu jest u meni. Tu gdje misao se stvara. To mjesto je što sliku stvara i podržava. To mjesto je što stvarno tako radi. Istina je. I ne po tome što tako kazujem, već kao ukazivanje na put do mjesta toga. Otpuštam misao, da ne vodi me, jer ona će u krug samu sebe dokazujući. Neka bude što jest. Gledam, razmišljam, krećem se. Ne dalje od toga po mislima svojim. Neka vjetrić kosu mrsi, neka šum lišća utiske ostavlja i neka se čini što se čini. Ostavljam napetosti, jer čemu ih, kada sve je upravo tako. Primjećujem ptice, cvijeće, travu, kukce... Jest da to je posredstvom senzora mojih, ali tako to jest. Ne tvrdim ništa. Sve tvrdi mene. I kao da time osmjeh sam dolazi. Da svijet je to u kojem postojim. Svijete otvoren sam tebi. Po tebi jesam i ne stoga što mislim, već tobom bez otpora mišlju. I misao što uporno želi nametnuti se, put traž,i a ja je puštam u svemirska prostranstva. Otkriva ona vrijednosti nove. I kašnjenjem, što neminovno njome se zbiva, stiže i ona do mjesta zadovoljstva. I nema protivljenja i suprotnosti misli. Pa i da bi bila, bilo bi što je. Uradio sam korak. U svijetu tako će biti i kada misao ova izvoriše imati neće. I bilo je tako i biti će, a netko imenom takav proći će svijetom. Osmjeh istinom sreča jest života.
I ideš tako kako jest i pitaš se. Odgovor u istini jest. Otvori joj se i osmjehom češ shvatiti da svijet je to u kojem jesmo upravo takovi. Misao će prihvatiti istinu, jer jedino tako rješenje postoji. Sve drugo je igra u našim mislima. I neka te sreča prati istinom u kojoj jedino i jesmo.
I uz povjetarac osmjeh sreće ispunjava dušu. I kao da letim, jer tlo je tek za noge. Duša prostor ne poima tako. Ona je moj put do tebe po Gospodu, jer isto smo svi pa i ne vidjeli.
I pitam se jeli to nešto teško što izgovarah. Meni je najlakše. Teškoća je u otklanjanju zabluda. Teškoća je u promjeni reda vrijednosti. Teškoća je razotkrivanju kula u zraku. Teškoća je u rušenju slike o sebi. U mene već to sve skoro i ne postoji. Vraća se nešto kao neki eho što vrijednosti zadržati želi po kriterijima opće priznatima. Vrijednosti što umjetne su zajedništvom, što stvorismo ga mislima. Nastojim vrijednosti graditi srcem i ljubavlju po njemu. To je ono što nas veže u dobru. Idem ja i dalje i ništa ne tvrdim. Ništa nije tako kako kažem . Ništa nije tako kako mislim. Sve je upravo tako, kako je.
Prijatelji dragi sretan sam što i vi jeste ovdje i volim vas upravo takove kakovi jeste. Želim vam sreču, a ja neki put vidim. Pričam vam o njemu. Ne tvrdim. Tek jesam.
Pozdravlja vas i voli vaš Mladen
Post je objavljen 28.03.2006. u 15:41 sati.