Svatko od nas osjetio je u svome životu barem jednom tjeskobu, muku, mrak, takvu tamu da nema izlaza. Tamu u kojoj je jedini izlaz smrt, a kako izlaz neće baš tada k nama, idemo mi k njemu i dižemo na se ruku.
Nikad nećemo znat što se sve vrti u glavi nekoga tko je digao ruku na sebe. Neki odu sa pozdravom (napišu pismo), dok neki odu bez riječi, onako naglo.
"U Hrvatskoj je od 1992. do kraja 2001. godine počinjeno 9039 samoubojstava, a 1781 pokušaj samoubojstva nije uspio."
Katastrofa, pa ovo su brojke nad kojima se čovjek stvarno može zamisliti. To je jedan manji grad.
Na fakultetu sam upoznao jednu osobu koja je više puta pokušala samoubojstvo i na sreću nije uspjela. Nakon nekoliko mjeseci poznanstva, uvidio sam neke stvari koje mi je navela kao kritične.
Izrugivanje, neshvaćanje, alkohol, droga i nedostatak pravih prijatelja njoj su bili dostatan razlog da podigne ruku na sebe. Na sreću, ponavljam, nije uspjela, upisala se je na fakultet, i nakon još jednog također neuspjelog pokušaja prvih dana fakulteta, uklopila se je, te trenutno ne razmišlja da ponovi pokušaj.
Drugi puta je stala još na razmišljanju, i našla je razlog protiv ubojstva. Ona je naime teta te si je razmišljala, što će o njoj misliti njezine nećakinje, kakav će im biti uzor. Nije željela da i one učine nešto slično. Danas je ona u redu, smije se, druži se s ljudima i općenito, živi svoj život. Ali sada mnogo ispunjenije, uz ljude koji je razumiju i poštuju takvu kakva jest.
Sada nakon svega, na ovom primjeru shvatio sam da nikada ne znaš što netko drži u duši, što netko skriva.
"Osmjeh je dar, ne košta ništa, a mnogo znači onome kome je darovan"
Sve što je Bog stvorio, vrijedno je ljudske ljubavi i pažnje.
Post je objavljen 27.03.2006. u 21:49 sati.