Marketing
Rujan
Svidjela mi se jedna priča koju sam nedavno pročitala. Kako je blogerica koja ju je napisala htjela ostati anonimna, ne mogu vam reći njeno ime. Ali priču s vama mogu podijeliti. Posebno s obzirom da mi je danas još jedna jubilarka. 200-ti post. 
***************
Rujan
Bio je topao ljetni dan pa je sjedenje za šankom bio sasvim prirodan i logičan izbor. Za okolinu. Za mene baš i ne s obzirom da mi se nešto i nije pilo tada. No, žedna ili ne, sjedila sam tu gdje jesam i nisam baš ništa poduzimala da se maknem. I to od ljudi koji su mi iz dana u dan sve više išli na živce. Nisu tome bili krivi oni, nego mi se činilo da u moru, čega god, ne uspijevam vidjeti ni jednu kapljicu.
- Što te dovodi ovamo? - bilo je pitanje kojim smo počeli razgovor. Bio je, a teško je reći ... Znam samo da nije bio tamo neki zgodni tip od kojeg mi je zastao dah. Ili je možda bio, samo što to tada nisam vidjela.
Prolazili su dani, tjedni, mjeseci. I to je ono što mi je bilo čudno. Da šećući uz more gotovo iz dana u dan ili iz večeri u večer, osim baš kad je bilo ružno vrijeme, ne osjetiš da te netko pritišće, da nešto hoće od tebe. A opet, ti razgovori činili su mi se kao da nužno znače put nekamo. Nisam znala kamo, ali znala sam da nisu onako skroz bez veze, nego da imaju neki smisao. Jer bilo bi skroz besmisleno da nisu imali smisao. Filozofiram, opet ...
U svim tim našim pričama gotovo uvijek se prožimala ona jedna. Ona koju nisam razumjela. Iz nekog samo njemu znanog razloga uvjeravao me da nije sposoban biti kao svaki normalan čovjek i da ne zna što su to emocije. Sretala sam već svakakvih likova - i glumaca koji su glumili emotivnost samo da bi dobili što su naumili, i onih kojih koji su glumili neemotivnost da bi bili nešto kao macho. Ali ovakvoga iz kojega je zračila iskrenost i koji je sam sebe uvjerio da nije sposoban za emocije. Ne, takvih dosad nisam sretala.
Stajali smo jednom tako baš na rivi i to na nekom prilično neprometnom i neosvjetljenom dijelu, bila je taman počinjala jesen i tad je bilo prvi put da sam postala svjesna onoga čega on nije. Da je skroz normalan. Da je čovjek ko i svaki drugi. I da je muškarac ko i svaki drugi. No istovremeno, postala sam tada svjesna i da meni on više nije tamo neki čovjek, da mi nije tamo neki muškarac. Postao mi je muškarac ko nijedan drugi.
Mislim da sam negdje tada počela drugačije gledati njegove smeđe oči. Bile su tamne, ali svejedno sam ih nekako vidjela u mraku. A i onih ponešto sijedih vlasi među mnoštvom tamnosmeđih izazivalo mi je neki čudan osjećaj. Možda i ne toliko čudan koliko dobar. I kao što to obično biva, nekad i ne treba baš previše govoriti da bi se jako puno reklo. U toj šutnji, činilo mi se da je usljed tog mog drugačijeg pogleda i njegov postao drugačiji. Ili je i njegov prije postao drugačiji, samo dok i moj nije postao takav, nisam baš kužila previše.
Ne mogu se sjetiti kada me prvi put ulovio za ruku. Možda sam i ja njega, stvarno više ne znam. Ali se tako dobro sjećam onoga puta kad me prvi put poljubio. Zapravo, sjećam se i onoga puta poslije, a i onoga poslije .... izgleda da pamtim svaki. A jedan, da sad ne brojim koji, bio je onaj ... onaj koji mi je dao sliku čovjeka koji je bio nježan, blag, osjećajan, a opet strastven i pun života. Onako od glave do pete. Kad bih sad zatvorila oči, sigurno bih kao da je baš sad pored mene, u jednom trenu osjetila njegove ruke u mojoj kosi, a u drugome na leđima. Miris koji je sad kao neki oblak oko mene, a koji je često koristio u zadnje vrijeme, baš me znao svu smutiti. Pino Silvestre mislim da je bio.
Imao je on još jednu ljubav. Jako je volio more. Nekad sam mislila da mu je mama morska sirena koliko se volio stapati s njim. Voljela sam ga gledati u društvu te njegove druge ljubavi. Ponekad sam imala unutarnje i skrivene napade ljubomore. Ne zato što mi je smetala ta ljubav, nego zato što mi je za nju rekao. Onu prema meni nije spomenuo. Nikad.
Kao da sam znala da će ta druga ljubav biti jača od one moje. Naše. Jer skok u ono plavetnilo jednog dana značio je kraj. Mene i njega. I njegovog života. Mislila sam da je bio kraj i mog. Dok nisam shvatila da je to bio tek početak. Početak moje spoznaje da sam tada bila istinski sretna. Bez obzira na sve. Bez obzira što mu nisam uspjela dati ni fotoalbum i limenku pive kojoj je najzad istekao rok trajanja pa sam ju prolila u škaf.
Ponekad se s bolom sjetim tih trenutaka. Nekad ni suze ne uspijem suzdržati, čak ni na onim mjestima na kojima to baš i nije najpametnije. Sva sreća da postoje naočale za sunce.
Rujan kao da je sad neki moj mjesec.
Post je objavljen 27.03.2006. u 20:45 sati.