
Za vrijeme cara Nerona kršćani su u Rimu okrutno proganjani. Zatvaralo ih se, mučilo a onda „čuvalo“ za arenu, gdje su bačeni kao plijen divljim životinjama. A sve to da bi se narod zabavljao. Kršćani su molili Petra da napusti grad i da, u interesu drugih zajednica, ostane na životu. Tako se Petar s jednim mladićem potajno uputio iz grada. Na putu je imao viđenje; ukazao mu se Krist. Petar ga je naravno prepoznao, obradovao mu se i upitao:“Quo vadis, domine?“ – „Kuda ideš, gospodine?“ Isus mu odgovori:“Idem u grad da s mojima trpim i umrem!“ – Tada je Patar shvatio da se mora vratiti u Rim da kršćane jača i da zajedno s njima umre. Brzo se okrenuo i stigao na vrijeme da bi s kršćanima u tamnici molio, da bi ih jačao prije nego ih daju divljim životinjama za hranu. I Petar je u Rimu umro za svoga Gospodina.
Ova scena iz roma „Quo vadis“ pita nas kamo idemo mi. Iz grada, da bi spasili svoj život, ili u patnju da svjedočimo za Isusa?
“Tada Isus reče svojim učenicima: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mena, naći će ga.“
(Matej 16, 24-25)