Marketing
NOT he work... he WORKS...
Stvarno se pretvaram u živčanu i čangrizavu profesoricu 
A upravo toga sam se bojala kad sam upisivala faks...
Oduvijek sam htjela biti profesorica i isto tako oduvijek sam znala da ću biti dobra, naravno puno bolja od svih onih profesorica koje su meni predavale.
Na završnoj godini faksa neki prof nas je pitao tko želi uistinu raditi kao profesor/ica i ja sam jedina od nas 20tak rekla da želim.
Na kraju sve/svi one/oni rade u prosvjeti a ja se zajebavam s kojekakvim poslovima. Ne da nisam htjela. Probala jesam. Možda odabrala krivu školu doduše.
Gimnazija. Mislila sam bit će ok. I učenici/učenice su i bili izvrsni. Ali u zbornici nije bilo za izdržati. Jedna priča o kiseljenju paprike, druga me savjetuje da su hrenovke jeftinije tu nego tamo, treća ogovara učenicu po principu "da joj vidite roditelje sve bi vam bilo jasno"... Bilo mi je strašno. Da ni ne spominjem da su me "kolegice" nekoliko puta htjele izbaciti iz zbornice mislivši da sam učenica (zaposlila se odmah nakon faksa, a i inače se nosim mlađe nego što jesam).
Pobjegla otamo.
Par godina radila svašta - od prevođenja do raznih stranih organizacija. Da, to je prednost faksa koji sam odabrala. Nigdje se nisam vezala jer jednostavno nisam bila primorana. Novi posao mogu naći uvijek.
Je, ali kakav posao.
Nisam još otkrila što je to.
Nakon nekoliko godina izbivanja s "prosvjetne" scene, odlučila sam se vratiti. Falilo mi je to. Taj osjećaj.
Ovaj put sam se odlučila za privatnu pkolu jezika. Iz prve sam pobjegla jer su muljali i zavlačili s plaćanjem. Učenike nisam zeznula. Pričekala kraj polugodišta i bris.
Sad već neko vrijeme radim u drugoj školi jezika. Odlučila sam se za individualnu nastavu. To je ok. Puno bolje vidiš napredak učenika/ce.
I... puno se više naživciraš. Jebote, od rujna prošle godine mi se nismo makli s present simplea. Ne kužim... nije elitistička spika... ali kako može reći "He work" nakon što sam ga prije nepunih 10 sekundi ispravila po neznamkoji put. Ne ide i ne ide... Totalno sam isfrustirana.
Pričam s kolegicom, isto profkom engleskog, ona veli da ih više i ne ispravlja. "Boli me neka stvar", veli, "bitno je da mi plate." Nanervirala me masovno. Jebote, idi onda radi negdje gdje ćeš namlatiti pare, a ne ovako. Pa ti ljudi dolaze kod tebe da ih nešto naučiš, da im pomogneš, call it what you want. Plaćaju te za to. Zašto se više ne potrudiš i rezultat će biti vidljiv. Ja danima surfam po netu i tražim nove, zanimljive primjere, a ona i dalje radi s grafo-folijama koje je valjda napravila još na faksu. Koma.
Ili je problem u meni?
Svaku grešku koju ispravljam doživljavam vrlo osobno, kao moju grešku. Pa kako? Prošli smo to toliko puta. Možda nisam najbolje pojasnila. Ajd opet i opet i opet. Nekima jednostavno ne ide.
Vrhunac mi se dogodio jutros, ova spika sa "he work"... nakon više od pola sata ispravljanja pustila sam čovjeka da priča kako želi, jer ipak su to komunikacijske vježbe, jel, treba čovjek prenijeti poruku i sigurna sam da bi ga svaki native speaker razumio, ali ja tupim li tupim... Odustala nakon pola sata. dapače, posve nesvjesno pridružila sam se i rekla: "Your friend don't go home after work?"
Post je objavljen 27.03.2006. u 16:31 sati.