Htjedoh napisati neki post, za moje drage prijateljice koje su na poslu, a koje drma PMS, ali nikako da krenem. Malo me omeo i Toni čiji cd upravo preslušavam. Naime, već duže vrijeme razmišljam o tome kako sam nezadovoljna time što moj najdraži ne zna i/ili ne želi očitovati svoju, kaže veliku, ljubav kroz par poetičnih redaka, bilo napisanih ili izgovorenih. I onda slušam Tonija kako pjeva:
...jer draži su ti oni što pričaju lažno
i kupuju ti stvari, da, to ti je važno,
a ja te volim tako da ne znam što reći
i svakog dana pišem ti pjesme bez riječi,
pjevam ti u duši dok usta mi šute
i poklanjam ti vječnost, a drugi minute,
ali draži su ti oni što pričaju lažno...
da... to ti je važno...
I tako se sad osjećam malo posramljeno. (Jer... kako me samo pročitao???)
Možda bi svi muškarci trebali zahvaliti Toniju što im je pomogao izraziti ono što osjećaju dok šute kao ribe o svojim osjećajima. Od sada kad moj dragi bude duže šutio više neću pitati O čemu razmišljaš, ljubavi? , bojeći se da će mi jednog dana iskreno odgovoriti, nego ću se zagonetno nasmiješiti i pomisliti Ah, evo ga opet sklada neku pjesmu meni u čast... Kako sam samo sretna što ga imam...
No šalu na stranu. Pjesma je lijepa i jedino loše što se može dogoditi je da on, ako mi kojim slučajem ovih dana, dok je pjesma aktualna, nešto kupi i kaže mi da me voli, dobije kupljeno u glavu, uz riječi: Seronjo pokvareni! Zašto lažeš???? Ali takve geste su toliko rijetke da nema velike bojazni...
I još samo nešto:
Moja princeza Nerix morala je ugasiti svoj blogić jer joj je neki luđak stalno pisao opscene komentare, iako se vidi da dijete ima tek 12 godina! Bože, kuda ide ovaj svijet...