Jedan pokojni profesor filozofije je jednom prilikom izjavio da njemu dvije najbolje stvari na ovome svijetu ne dolaze sa ovog svijeta. Gljive i glazba.
Ja ne nosim fotografije u džepu niti u novčaniku. Ne želim gledati nečiju fotografiju kada mi ta osoba nedostaje. Ne-dostaje. Zvuči kao: nije dovoljna. Nije dovoljna da popuni prazninu koju samo mi možemo popuniti. Nitko mi ne nedostaje. Niti želim da mi itko išta puni. Sve je fino puno. Recimo. Ali bih voljela za neke drage ljude da su ovdje. Češće ovdje. Da se pije kava u Golfu i priča.
Fotografija kao prisutnost odsutnoga. Slika samo kao potreba za ostavljanjem traga? Ne. Nikako ne. Tu se zaista ne slažemo. Potreba za ekspresijom. Umjetnički artefakti izvan njihovog vremena postaju nešto sasvim drugo. Grad bi trebao biti odraz vremena. Koliko toga rušiti?
Čini se da si puno pitanja postavljam. Treba vremena. Ima vremena.
Crte bez ravnine, točke izvan pravca.
Zašto više nitko ne pomaže bakicama da prijeđu cestu?
Nitko osim par divnih ljudi.
Rekao je Klee da umjetnost ne prikazuje vidljivo već čini vidljivim. Nekada toliko želim uči u rečenicu da se ona rastoči na apstrakciju.
Post je objavljen 27.03.2006. u 03:19 sati.