koja je iz svoje drevne prijestolnice i žarke Afrike došla caru Salamonu po savjet i poduku. Legenda govori da je, vidjevši hram, veličanstveno djelo cara Salomona, od ganuća bacila narukvicu među narod. Narukvica je izrađena od zlata i vulkanske lave, pa je nakon mnogo, mnogo godina još i sad prst debela, iako ju vrijeme i stotine ruku stanjiše.
- Visok ti je ulog, Strahimire, iznenađuješ me. Zar toliko polažeš na glavu tog divljaka? Moja kesa dukata, konj i bojna oprema nisu dovoljni da pokriju tu dragocjenost, koju bih svakako želio pogledati.
Strahimir iz njedara istrgne poveću kožnu kesu i na svjetlo dana izvuče narukvicu.
- Kakav veličanstveni filigranski rad! Poslije toliko godina još su i rubini na svom mjestu. Pogledaj smo kako su stari majstori znali izraditi narukvicu u obliku male zmije s rubinima umjesto očiju! Nemam ja, Strahimire, protuvrijednost za to. Sva moja bojna oprema i novac ne vrijede ni desetinu te narukvice. A osim toga, što ćeš dati svojoj sestri koju si kao dijete ostavio s druge strane mora?
- Imaš ti, Manuele, vrijednost koja premašuje narukvicu. To su tvoji kamenovi, tvojih dvanaeset kamenčića.
Na lijevom krilu rimske vojske začuje se grohotan smijeh. Smijao se Lehi Manuel zabludi svog prijatelja Strahimira; smijao se do suza, a onda mu progovori: - O, ludi čovječe, pa to su kamenčići sa jeruzalemskih ulica pokupljeni u jedno rano poslijepodne. Ne znam zašto ih uopće čuvam? Možda zbog Hamat, ili kao sjećanje na svoju crnu kosu. Od tog vremena moja kosa je boje žita na koju se skuplja sva prašina Istoka; kao da mi je časni Lemuel medom premazao kosu, no kada ju operem u bistrom potoku neko vrijeme ostaje ravna poput stabljike trave, a onda se sama počinje kovrčati i presijavati na suncu. Kratku kosu nosim samo zato što mi govore da ličim na ženu čim ju pustim da mi padne do ramena. Bezvrijedno je to kamenje, moj prijatelju.
- Kad je tako bezvrijedno zašto si odbacio jedan kamenčić i stvorio pomutnju u asirskoj vojsci?
Post je objavljen 26.03.2006. u 22:58 sati.