Danas je rođendan moje sestrične Darije. Četiri godine! Ona je prva kći mog strica, starijeg brata mog tate. Malo neobična situacija, pošto je moj tata mlađi a ima mene, a striko je tek sa 36 godina dobio prvo dijete - Dariju. Već smo mislili da nema nade za njega, da će ostati "momak" cijeli život. Onda je strikan našao curu, i nakon malo više godinu dana rodila se Daria. Ja sam tada bila sedmi osnovne. Prva u obitelji, osim naravno strike i Ljubice (moje strine, iako je tako ne zovem), sam je vidjela ja. Išla sam sa strikom u bolnicu. Bila je tako malena, imala je žuticu pa je imala povez preko očiju. Striko me zezao da ima prćasti nosić kao i ja. I evo danas je gledam, obukla je neku suknjicu i rozu majičicu, te trči po kući i pjeva Večeras je naša fešta... Pa sam se malo zamislila. Kako vrijeme ide. Ta mala naborana bebica sad već priča, pjeva, filozofira na veliko... Ja je obožavam. Stalno smo skupa. Čitam joj bajke, plešemo i pjevamo, crtamo i tako. Volim biti s njom. Tako je slatka. Još kad se uči, i ne zna toliko stvari pa joj ja objašnjavam i učim je. I onda poslije mi striko viče šta si je to učila!
Neću puno pisati jer ako počnem pisati sve što mi je na pameti neću završiti do sutra! Htjela sam samo malo o njoj, jer mi ta plavušica mala znači više nego li sam i sama svjesna, i nekako kao da se ne mogu sjetiti kako mi je život izgledao prije nje, bez njenog skakutanja, smijeha... Da nas možete vidjeti dok urlamo na Motore, to joj je najdraža pjesma, pomislili bi da smo lude. Zapravo pomislili biste da sam ja luda, i jadno dijete sa mnom. Ali s njom se osjećam i ja kao dijete, posve prirodno, ne moram se pretvarati i glumatati, razmišljati šta ću reći ili kako ću se ponašati, jer me ona svojim dječjim očima vidi onakvu kakva jesam, sa svim manama i takvu me voli i prihvaća. Možda će se to s godinama izgubiti, jer društvo i mediji neizbježno utječu na djecu, ali dok je još čista i neiskvarena želim uživati u svakom trenutku s njom.
Post je objavljen 26.03.2006. u 21:13 sati.