Marketing
Bašta sljezove boje
"Dragi moj Zijo
Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze:
"Crni su im konji, crne potkovice."
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i roje u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo... Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš..."
Književniku
Ziji Dizdareviću
ubijenom u logoru Jasenovac 1942.
Branko Ćopić : "Bašta sljezove boje"
Počešće pričam s prijateljima, a o čemu nego o situaciji, kako općenito tako i u Ogulinu. Drvimo tako, analiziramo, predlažemo jedni drugima, razumijemo jedni druge, povlađujemo jedni drugima, nekad nam mišljenja i nisu podudarna (razne verzije "da je nama 5 minuta vlasti..."), ali uglavnom se složimo oko zaključaka tih naših besplodnih, ponavljajućih raspri kojima pokušavamo uobličiti svoj jad i čemer nad svime oko nas. I kažemo da nećemo više o tome, i onda opet netko započne i sve se opet zavrti.
Prijatelj koji živi i radi u Italiji mi kaže da mu se čini da je situacija kod nas u stvari dobra, i da malo samo truda treba da bude još bolje, i da bi uz vrlo malo truda sve procvjetalo. Na žalost, ne mogu se s njim složiti.
Možda zaista nije potrebno puno, ali zlo se jako dobro ukorijenilo u sve pore našeg društva, i bez obzira što postoje ljudi koji ga prepoznaju i koji se protiv njega bore, još je jače i još pobjeđuje, od novina, televizije do lokalnih vlasti, da ne zadiremo u duhovno.
I bez obzira na sve, čini se da su moje nade o stvaranju kritične mase ljudi željnih promjena i spremnih da ih pokrenu još uvijek daleko od ostvarenja.
Još uvijek je puno onih koji misle da im je dobro, ili da je ovo stanje najbolje moguće, ili da im je prije bilo još gore, i da tek sada žive slobodno. Naravno, ima i onih kojima zaista jest dobro i nikad im nije bilo bolje. Dio njih je to stekao pošteno, a dio članstvom u partiji ili prijateljevanjem s članovima. A vrijeme prolazi, i zlo pod suncem ne slabi. Zatrašujuće proročanske Ćopićeve riječi napisane su 1971. godine.
Otok
Sveti Rok
Grad (počeli su radovi na bivšem hotelu Kapela)
Prapuće
Na današnji dan 1827. umro njemački skladatelj Ludwig van Bethoven, 1911. rođen američki dramatičar Tennessee Williams,1931. New Delhi postao glavni grad Indije (do tada je to bila Kalkuta), 1953. američki mikrobiolog Jonas Edward Salk otkrio cjepivo protiv dječje paralize, 1984. ubio se skokom s mosta Branko Ćopić, 1989. na prvim slobodnim izborima u Rusiji pobijedio Boris Jeljcin.
"...Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!..."
Branko Ćopić: "Ježeva kućica"
P.S. Sitne korekcije u izgledu, dodan skrolajući tekst u status bar.
Post je objavljen 26.03.2006. u 20:28 sati.