kad se spuste zastori i kad se ugase svjetla pozornice, čak i glavni glumci ostaju sami... ja se osjećam baš tako - kao glavni glumac nakon predstave... uvijek sam u sreditu pozornosti, uvojek vesela i nasmijana izvana dok moje srce iznutra plače... to je pritisak koji ne mogu podnositi... dan za danom biti najbolja, imati savršene ocjene... to je previše... i onda se pojavi pitanje: zašto se odlikaši ubijaju?... svi poznanici govore samo najbolje o njima - bio je dobar, svaki put me pozdravio, nikad nikome nije učinio ništa nažao... nema oproštajnog pisma - nema razloga za smrt... ali nitko ne shvaća da svi koji su loši, nemaju savršene ocjene, imaju društveni život, imaju SREĆU, a na kraju, to je jedino bitno...
nitko ne shvaća da se sreća no može kupiti dobrim ocjenama i novcem... nitko ne shvaća da je pritisak jednostavno prevelik i čojvek na kraju pukne...
baš zbog toga sam otvorila ovaj blog... on će biti moj ispušni ventil...
Post je objavljen 26.03.2006. u 16:27 sati.