Inače, prije nekoliko mjeseci negdje pročitah Lebovu opasku da ljudi danas loše pišu. Spomenuo je i jednu priču s natječaja Večernjeg lista, koja se zove Odsraz u prozoru. priču, naravno, nije pročitao, nego je pročitao samo naslov. E, pa ja sam napisao tu priču, a vi procijenite koliko je u stvari loša.
Dakle, Odraz u prozoru:
Dok sam jednog popodneva sjedio u radnoj sobi gledajući svoja posla, dogodilo se nešto vrlo neobično. Nisam siguran kako je sve počelo, sjećam se samo kako sam, iako je prozor bio zatvoren, osjetio prohladan vjetar i u sljedećem trenutku shvatio da ispred mene stoji vrag.
Ne znam po čemu čovjek može prepoznati vraga, nikada nisam odviše vjerovao slikama koje su prikazivale iscereno biće crvene boje s rogovima i repom, ali kad sam, zaklopivši novine koje su bile otvorene na sportskoj stranici, podigao glavu, nisam ni najmanje sumnjao da preda mnom stoji upravo on.
Nije bilo mirisa sumpora i on je, odjeven u elegantno crno odijelo, djelovao više kao poslovni čovjek nego kao pali anđeo, kradljivac duša i izvor sveg zla. Nimalo zastrašujuće, prije nekako umorno. Pozdravio me bez riječi, trepnuvši očima, i ja sam mu pokretom ruke ponudio da sjedne. Odmahnuo je glavom i ostao stajati.
Odmah sam znao da vrag ne dolazi tek tako. Morao sam biti oprezan i ne dozvoliti mu da me uvuče u svoje priče. Bit će to težak, vjerojatno i uzaludan posao, ali odlučio sam da se neću predati bez borbe. On je bio neizmjerno pametniji od mene i zaključio sam kako je jedino rješenje začepiti uši i pustiti ga da kaže svoje ne postavljajući suvišna pitanja. I nikako ne pristajati ni na kakve ponude, ma koliko primamljive one bile. Šuteći je razgledavao moju sobu sve dok ipak nisam popustio i prekinuo tišinu.
- Otkud Vi ovdje? Mislim da ne možete postići bogzna što…
- Stvari nisu baš onakve kakvima ih ljudi obično zamišljaju. Ako se slažete, možemo preći na 'ti'.
Glas mu je bio začuđujuće ugodan i zračio je smirenošću. Nisam smio dozvoliti da me to zavara, sve više svjestan uzaludnosti svakog otpora.
- Da, čini mi se logičnim. Sjedi molim te. Hoćeš li popiti nešto?
Vrag je napokon sjeo i privid da se nalazimo na istoj razini učinio je da osjetim izvjesno olakšanje.
- Čašu vode, molim te. Hoće li ti smetati ako zapalim cigaretu?
- Nipošto.
Iako nisam pušio, na stolu sam držao pepeljaru namijenjenu gostima. Prijatelje sam nagovarao da prestanu pušiti, nažalost, s malo uspjeha. Sobu je ispunio miris dima. Vrag je pušio dugu tanku cigaretu i rastreseno me promatrao, ne primjećujući moje diskretno nakašljavanje. Od aromatična i oštra dima zasuzile su mi oči. Pali anđeo promatrao je naš odraz na unutrašnjoj strani prozora. Prateći njegov pogled, prvo sam primijetio da je pao mrak i to me je jako iznenadilo. Novine sam otvorio dok je sunce još bilo visoko i nije mi bilo jasno gdje je nestalo sve to vrijeme. Nisam se mogao sjetiti ni da sam upalio svjetlo u sobi. Palo mi je na pamet i to da se možda ranije smrklo, jer se, kad je vrag u pitanju, ni ta mogućnost ne može odbaciti. Međutim, ako je htio ukrasti vrijeme, prije bi to napravio jednom čovjeku nego cijelom čovječanstvo ili svemiru, budući da bi se u potonjem slučaju ipak našao izvjestan broj onih koji bi primijetili kako nešto nije u redu i upozorili ostale (iako nije sigurno da bi im većina povjerovala), te sam zaključio kako je vjerojatnije da sam jedino ja na cijelom svijetu ostao bez dva poslijepodnevna sata. Možda sam zadrijemao i to je bilo utješno, budući da je iz toga moglo slijediti to da se još nisam ni probudio i sve je ovo san.
Tada sam shvatio da mi vrag nalikuje, ili da ja nalikujem njemu.
- Da, rekao je kao da mi čita misli. Tamnija boja kose, brada i mogao bi proći.
- Brada mi slabo raste.
- To se može srediti.
- Hvala, nisam zainteresiran.
- Svejedno, pazi da nas ne zamijene. Ljudi često griješe. Nikada ne pogode onog pravog, znaš. Sve one poslovice i savjeti služe vam samo da biste napravili suprotno.
- Već sam stekao takav dojam.
Ustao je sa stolice. Bio je prirodne veličine. Krupan, ali ne veći od mene, ili možda ipak malo viši. Promatrao sam ga, grozničavo tražeći razlike među nama dok je šetao po sobi povlačeći dimove, a onda je naglo stao ispred mene i pogledao me u oči.
- Kako si?
- Dobro, odgovorio sam sjetivši se svoga pokojnog djeda koji je znao reći: «Kad te pitaju kako si, uvijek reci da si dobro. Prijateljima će biti drago, a neprijatelji će patiti.»
- Djed ti je bio mudar - pročitao mi je misli i ja sam, osjetivši se golim, instinktivno skupio koljena. Sagnuo se i unio mi se u lice.
- Trebaš li nešto?
- Hvala, ništa.
- Shvati to kao poklon. Ne tražim išta zauzvrat. Recimo da mi je dosadno, da častim svoga dvojnika. Ili izgubljenog brata.
Htio sam ga upitati tko je on i što hoće, jer je bilo sigurno da nešto hoće, iako sam se bojao da već znam odgovor na ta pitanja. Iako je bilo posve jasno kako mi je pročitao misli, odgovor mi je uskratio.
Šutnja je potrajala nekoliko trenutaka, a onda je on upitao mene:
- Tko si ti? Što hoćeš?
Tko je on? Tko sam ja? Treba li ova rečenica upitnik? Gledao sam u pod, ne odgovarajući. Poželio sam da ode, svom sam silinom poželio da nestane, ali sam tu misao pažljivo zamotao u staniol kako bih je prikrio toliko da se gost ne uvrijedi, ali ne toliko da ne bi osjetio kako je nepoželjan. Pogledavao sam ga ispod oka, pokušavajući procijeniti uspjeh svog misaonog eksperimenta.
Povlačio je brze i kratke dimove gledajući kroz prozor. Naši su se odrazi izgubili i kroz prozore se vidjela livada osvijetljena javnom rasvjetom i zgrada preko puta. Ne okrećući se, rekao je:
- Shvaćam. Neću te više uznemiravati. Bilo je ugodno razgovarati s tobom.
Podigao je ruku na pozdrav i, iskoristivši trenutak u kojem sam skrenuo pogled ili trepnuo, izašao je kroz prozor, ili jednostavno ispario. Ponovno sam bio sam, bez ikakvog dokaza o posjetu, pitajući se nije li mi se sve to ipak samo pričinilo. Bio sam potpuno svjestan kako ovaj događaj nije bio nešto o čemu bi bilo mudro ikome govoriti.
Tada sam ponovno osjetio dim i na polici ugledao cigaretu. Neobično je bilo to što je, iako je odavno trebala dogorjeti do kraja, bila cijela, kao da je tek zapaljena. Znači, to je bilo sve, pomislio sam. Činilo mi se kako sam ovaj put prošao lišo. A sljedećeg puta, nadao sam se, neće ni biti.
Pregledavajući sobu u potrazi za tragovima đavoljeg prisustva, na podu sam ugledao upaljač. Izgledao je poput Zippa, jedino što je umjesto standardnog znaka bilo ugravirano nešto što je izgledalo poput magijskog simbola ili reklamnog logotipa i što nisam umio dešifrirati. Pomno sam ga proučio i, ne našavši ništa neobično, spremio u ladicu, riješen da ga neću dirati sve dok se vlasnik, a u to nisam sumnjao, po njega ne vrati.
Cigareta se i dalje dimila. Na prozorskom staklu ogledavao se žar s njenoga vrha. Bio je crven i živ, ali nikako se nije primicao filtru, kao da nešto čeka. Znači to je vražja cigareta, pomislih. Čak i ne miriše tako loše.
Eto, tako sam počeo pušiti.
PROVJERITE ŠTO KAŽE DRUGI JA. NEŠTO SMO SE POSVAĐALI, PA VIŠE NE ZALAZIM TAMO.
Post je objavljen 28.03.2006. u 08:00 sati.