nemaju svi sposobnost empatije. nečiji prokleto sebični pokušaji u obliku vapaja za željom boljitka koji u svojoj suštini predstavljaju tek vriskove raskrvavljene i izranjavane duše mogu nekome drugome rastvoriti kraste i nježnim struganjem maziti spaljenu kožu. nešto kao kada šmirgl papir polagano pod pristiskom od sile 100 njutna tare o istu onu prethodno spomenutu prepečenu površinu. treće to sve može raspizditi jer taj prokleti masakr nisu znali spriječiti. navikli su biti samozatajni mistični spketatori čija empatija može biti izjednačena sa sadizmom i indeferentnošću pred događanjima što zamiču im kroz zjenice i talože u arhivi misaone kartoteke a sve samo kako bi bili aktivirani u trenutcima poput ovih, sročeni u riječi poput ovih. vrbujem biće koje još uvijek nije svjesno svojih leđnih ekstremiteta obljubljenih mekim bijelim paperjem. ovako malen, štrkljav i vižljast vabim ga u svoje maleno veličanstveno carsto dokonosti i putenih ponuda, dozivljem ostvarenju svojih čežnji, puštam u sigurne luke imperija krštenog divljim obožavanjem, prepuno vrelog plamena i naračnastog ognja. uživam u dodirima vibracija njena glasa, glasnom toplinom njeznih dodira, opijam se nesicrpnom ljepotom velikog oceana čijim sastavnim dijelom nadam se postati. utopiti ću se. sa užitkom. hoću. znam. aha... o da... ma q ću se utopiti!nikad nisam volio okužene vode od strane ruralnih papana. imam standarde i volim mlatiti praznu slamu nizajući riječi na način koji svaki puta iznova se razlikuje prema svojim motivima. ovo mi treba u životu. jako. fino je...
zar ne?!
Post je objavljen 25.03.2006. u 23:05 sati.