"Vodoinstalateru su trebala dva sata da iz školjke iskopa medvjeda. A ja ni nakon deset dana dana nisam imao ideju tko bi mu to učinio i zašto.
Po cijele dane, Medo i ja sjedimo na terasi i častimo se čistim zrakom. Razgovaramo o svemu i svačemu, ali priča nam se uvijek vraća na dvije stvari: njega zabrinjavaju pčele, mene budućnost. Ušteđevina će uskoro iscuriti i morat ću pronaći posao. Što bih ja uopće mogao raditi? Prebirati rižu? Pričati priče? Medo me posve razumije. Boljeg prijatelja nikada nisam imao.
Ali jedanaestog dana, na vrata je pokucala nevolja. Platinaste kose, tamnih naočala, u ljetnoj haljini, pogledala me je i rekla: imaš nešto što pripada meni. Želim to natrag.
Zašto si to učinila?, upitao sam.
Napravio je nešto jako ružno, rekla je. Ali uostalom, to je između mene i njega. Vrati mi ga natrag.
Zašto, da ga opet pokušaš udaviti? Znaš li koliko mu je trebalo da ozdravi? Još uvijek se užasava vode. Donesem mu mlijeka, a on pobjegne!
Ništa što nije zaslužio, odgovorila je prezrivo. Onda, hoćeš li ga dati meni ili se trebam vratiti s policijom?
Nikome ga ne dam, zarežao sam, nije on na davanje! Pa što ako je od pliša! Medo je prijatelj kakvog sam uvijek tražio. A ti, ako želiš rat – imaš ga!
Zatvorio sam joj vrata pred nosom i otišao na terasu. Noć se već spuštala, a Medo je brojao zvijezde.
Upravo me posjetila tvoja bivša prijateljica, izvijestio sam ga, i strašno je bijesna. Kaže da si joj učinio nešto jako ružno.
Ali Medo je samo gledao u zvjezdano nebo, kao da ništa nisam ni rekao. Što mislim, upitao je, ima li i na mjesecu pčela.(heeheh...ovo mi je zakon izjava Bu Bu:))))
Drugoga dana, opet je bila tu, ali ja sam joj opet zalupio vratima. Treći me je dan pokušala nadmudriti prerušivši se u Baku S Medenjacima. Četvrtoga je, pod lažnim brkovima, došla očitati struju, a petoga je bila Trgovački Putnik i pokušala mi prodati set kuhinjskih noževa. Tek tada sam shvatio kako su stvari postale ozbiljne, ali kao i svaki put, nisam je pustio preko praga.
Malo po malo, hladnjak nam je presušio. Valjalo je poći u nabavku, ali nisam se usudio napustiti stan. Jednom prilikom, pokušao sam naručiti večeru, ali na vratima je opet bila ona: presrela je dostavljača. Bili smo ulovljeni u stupicu bez izlaza.
U međuvremenu, stigla je i jesen. Medo i ja sjedimo na terasi, gledamo kako lišće u botaničkom vrtu mijenja boje i uzdišemo, jer znamo da to neće dugo trajati. Ubrzo će početi kiše i sezona terase doći će kraju.
Sinoć smo, da otjeramo glad, pošli ranije na počinak. Šćućurili smo se pred televizorom i pronašli lijep film koji će nas uljuljkati u san. Ali ništa nije išlo kako treba. Najprije su film prekinuli reklamama, i u svakoj se čokolada slijevala u potocima, a potom smo, prebacujući programe, naletjeli na dokumentarac o pčelama-ubojicama. Medo se pokrio preko glave; toliko se tresao da sam ga morao umirivati uspavankama. Putem sam uspavao i sebe.
U neko neznano doba noći, probudili su me jecaji. Dolazili su iz hodnika.
Odškrinuo sam vrata i zatekao je kako uplakana i pokisla sjedi na stepenicama.
Što je bilo?, prišao sam joj.
Gotovo je, rekla je tužno, danas je otišao iz grada. Kad smo se razišli, ostavio mi je ključ svoga srca, za slučaj da ga jednog dana ponovno poželim vidjeti. Ali Medo ga je progutao. Medo ga nikada nije volio. I kad je došao taj dan, bila sam toliko izvan sebe da sam –
To nije lijepo, uzdahnuo sam, ali nažalost, znam kako je to. Samo, Medo mi nikada nije spomenuo ključ. Ako ne vjeruješ, hajde, potražit ćemo ga.
Ušli smo unutra na prstima. Medo je spavao tako čvrstim snom da se nije probudio ni kada sam ga protresao naglavačke.
Vidiš, nema nikakvog ključa, uvjerio sam je. Samo si ružno sanjala.
Ma, ionako nismo bili jedno za drugo, obrisala je suze. Hvala ti.
Nema na čemu, odvratio sam, a onda se prisjetih: ponudio bih te nečim, ali zalihe su nam odavno presušile.
Ne brini za to, nasmiješila se i iz džepa izvukla vreću medenjaka. (cool...ovaj dio mi je najdraži)
Sada je jutro, a mi još uvijek sjedimo na terasi. I Medo je upravo ustao i pridružio nam se. Kada sam vidio kako se razveselio, na pamet mi je pala ideja.
Vidiš, rekao sam joj, ovaj stan je dovoljno velik za troje. A dobro bi mu došla i ženska ruka. Što kažeš?"
:)))))) Vaš Bu Bu
Post je objavljen 25.03.2006. u 08:10 sati.