Marketing
And my girlfriend loves me ...
Mrzim ofišl postove. Kad pišem samo jer moram.Iz navike . Da ne bude rupa u kalendaru. Bez ikakve stvarne želje da išta kažem.
To me ubije. Ne znam zašto opće pišem takve postove.
No da. Dovršila sam knjigu. Zapanjujuće je zbrčkana . Začuđuje me što je u lektiri . A možda je samo mene smutila jer se ja svim silama trudim shvatiti te njihove fikcionalne principe umjesto da sljedim radnju. No nema veze. Nakon dugo vremena opet sam slušala Franz Ferdinand. Ne onako usput , kad pustiš na kompu da ne bude tišina . Zapravo ni ne volim slušati stvari na kompu , kao što i iz dubine duše prezirem slušalice. Volim otvoriti kutiju , stisnuti gumb na liniji , ubaciti CD , pričekati da očita i pustiti da glazba odzvanja prostorijom .
Da osjetim basove u zidovima. Volim čitati knjigu , polako , svako malo skrečući pogled na golemi poster Dame i skitnice koji mi je zaljepljen nad krevetom. Volim doživjeti svaku misao tog teksta.
Zaboravila sam kako Franz Ferdinand dobro zvuče. Zapravo se ne sječam kad sam zadnji put tolko uživala u nekoj glazbi ...
posebice 40 feet . Pjesmu sam prije preslušala mali milijun puta , i dosadila mi je.
Al sad nakon dužeg vremena , uz čaj , knjigu i kaos u glavi ... odmah me podsjetila na čitanje Pottera. Nosi u sebi miris prošlosti.
Donosi mi neku drugu stvarnost , neku drugu istinu.
Ja imam skoro bolesnu potrebu da sve oko sebe definiram. Zato i imam 3 rječnika tu , pored ekrana , nadohvat ruke . I jedan leksikon koji svakodnevno prelistavam. to prestaje biti znatiželja . To je potreba za kontrolom . Ako sve izdefiniram , sve shvatim , sistematiziram , imati ću kontrolu i nikada ništa ne če moči poći po zlu. Nikada ništa ne će moči srušiti moj savršeno uređen svijet.
Mislim da imam ćak i previše teorija. Trebala bih reći kako su one sve sranje i kako nikoga zapravo nije briga zašto je vječan život duše nemoguć. I kad su se ljudi upropastili i što je religija . Te stvari vam samo uništavaju život , kažem vam.
Jesam vam pričala o mojoj zelenoj majci ? To je jedna od najcool majci koje imam. Naravno , niko ne zna da ju imam jer je prilično stara i ofucana , al nema veze. na njoj je slika ragbiguy-a i piše Only for men. Tako cool stvari se mogu samo nasljedit od bratića.
Majca zapravo nije ništa posebno , ko ni ja . Al fascinira me naćin na koji koegzistiramo,način na koji mi oči zbog nje postaju zbilja smaragdno zelene,kao da sam tek s njom ono što doista jesam. Tako nekako , ko da je šivana točno za mene. Freaky feeling.
Možda se samo trebam naspavati. Možda onda osjećaj ko da sam pretjerala s konzumiranjem naftnih prerađevina prođe.
Zbilja previše psujem. Zapanjujuće je na koliko sam sve načina dok sam pisala ispit iz matematike uspjela izraziti zahvalnost sudbini koja me tjera da to ponovo pišem. Barem za mene, koja sam poznata da kad ono, malo popustim pa i kažem nešt krivo , like svi su odmah , omg ,SHE said an "f" word. A dovraga, ne mogu ni ja stano pazit kaj govorim. Samo se nadam da ću i prestat razmišljat na taj način . Jer prije je bila barijera. Uopće razmišljanje takvim vokabularom nije dolazilo u obzir. Sad ... huh , bolje da nabavim onog sapuna za usta.
Ali ipak , štošta prije nije dolazilo u obzir , pa moram još razmislit. wtf je meni .Razmatrat ću je li možda promjena dobra. Naravno da nije.
To bi bio očit pokazatelj ne imanja kontrole , a samim time i slabosti. Ne znam. Što je to što razdvaja slabe i jake , zatvorene i slobodne, neuspjeh od uspjeha, nepotpuno od potpunog ? Je li jedini način da se bude sretan biti savršen?
Ima li smisla biti jak, ako to uništava sve ostalo, ako te zarobljava u stalnu borbu sa samim sobom? Je li to fer razmjena ? kontrola za život?
Nekada je lakše ne osjećati ništa , biti mrtav. Ne popuštati pred emocijama koje se pokušavaju kukavički ušuljati u svijest i stvariti promjenu , radnju , gibanje .
Život pršti na sve strane oko mene , ljudi se smjiju , plaču , zafrkavaju, i svaki njegov plam koji me dodirne čini me još više mrtvom. Ali imam osjećaj da ako jednom pustim konce , ako se usudim osjetiti život makar na trenutak ,da ću se zauvjek izgubiti. Ne znam . Strah me pomisliti da je moguće da se tekstovi koje pišem ostvare . Čovjek sam sebe začudi koliko je jednostavan , kad vidi o čemu piše . O gledanju tv-a . Nogometa .Nećemu posve bizarnome u čemu posve nalazi smisao postojanja.
Vrlo vjerojatno je da baš ovoga trena i živim taj san. Samo mi nije dano da to vidim. Enjoy the ride he said ...
Zbilja je zbunjujuće kad razmisliš o svemu što je bilo. I sebi nekada. O ljudima koje srećeš na ulici do kojih ti je bilo stalo. Ili si mislio da je.
Kako se stvari mjenjaju ... pitam se , jesmo li stvoreni da prođemo , da prošlost postane tek misao donešena pjesmom?
Post je objavljen 25.03.2006. u 00:04 sati.