Priča kaže da je u pauzama između pisanja kolosalnih romana Lav Nikolajevič Tolstoj bio veliki jebač.
Tolstojev pregladnjeli libido ušao je u legendu.
Uz trinaestero djece što mu ih je izrodila zakonita žena Sofija (Sonja), rođena Behrs, grof je brojao još barem dvanaestero vanbračnih sinova i kćeri što mu ih izrodiše kmetice s imanja na koje je aristokrat Tolstoj polagao tzv. ancestralno pravo.
U to je doba bio običaj da plemići vode dnevnike (blogove) u koje su, između ostalog, bilježili i erotske eskapade. Taj bi se dnevnik uredno poklonjao zaručnici noć uoči vjenčanja. Tako je nesretna Sonja saznala kakva joj se sudba sprema koliko-toliko na vrijeme, no tko će ga znati, možda joj se ideja o bračnoj sreći svidjela pa se nije pretjerano zabrinula. Što zna dete koliko je devet mjeseci?
U prvih osam godina braka sirotica je izrodila osmero djece, a požalila se na stranicama vlastitog dnevnika da nesnosni muž ne čeka ni da se oporavi od prethodonog porođaja, a već potražuje bračne usluge i jamči joj sljedeću trudnoću!
Priča dalje kaže da je prije vjenčanja sa Sofijom, Tolstoj strastveno volio kmeticu Aksinju Bazjikinu.
Aksinja nije bila uzor konvencionalne ljepote, ali je navodno bila 'karakter' – puna života, energije i radosti i svi su je voljeli!
Aksinja je bila udata, no to je nije spriječilo da Tolstoju izrodi sina Timofeja koji je kasnije služio kao kočijaš na plemićevom imanju Jasnaja Poljana.
Tolstojevu vezu s Aksinjom spominje i Turgenjev koji je nekako u to doba posjetio Lava Nikolajeviča.
U pismu prijatelju Turgenjev kaže: "Tolstoj je zaljubljen u neku seljanku i ne zanimaju ga razgovori o književnosti".
By the way, Turgenjev je također ljubakao sa svojim kmeticama, a s jednom je imao i dvoje djece.
Pedesetak godina kasnije, stari je parip i dalje snatrio o "golim Aksinjinim nogama" + bulaznio da je mlada seljanka još na životu i čeka ga vruća i pohotna u vrbiku, na sjeniku, ili gdje već.
Hauever, Tolstojev nezasitni seksualni apetit pratio je patološki strah od smrti koji je nezaustavljivo rastao iz godine u godinu i pred kraj Tolstojevog života uvrnuo se u opaku opsesiju.
Pisac je očajnički pokušavao racionalizirati svoj problem, prihvatiti smrt kao 'duhovno oslobođenje' i 'pretakanje osobnosti u univerzalnu dušu', no zalud. Ništa nije pomagalo. Strah je sveudalj bio isti i Tolstoj je istinski patio.
Čuvši da je kolega Čehov na samrti, Tolstoj se uputio u posjet Antonu Pavloviču te unatoč boljem običaju da se pred samrtnikom ne govori o smrti i umiranju, Lavu Nikolajeviču vrag nije dao mira pa je s Čehovom odlučio prodiskutirati sastanak s Bogom.
Već na samom početku, ostao je iznenađen!
Čehov je bio liječnik i sigurno je bio dobro upoznat s vlastitim zdravstvenim stanjem, no svejednako je u bolesničkoj postelji sjedio vedar i optimističan, spominjao je planove za budućnost i ispljuvavao krvave hračke u golemu pivsku kriglu. Sa smijehom je primijetio kako je Tolstoj razočaran što ga je zatekao na životu!
Čehov se izjasnio da on osobno ne želi vječni život, barem ne onakvu vječnost kakvu je Tolstoj opisivao te da se ne zamara tom temom, jerbo u 'životu nakon smrti' i tlapnjama o besmrtnosti ne vidi nikakav smisao.
Tolstoj je umro u poznoj dobi, na provincijalnoj željezničkoj stanici, na putu monasima-otpadnicima u Optini.
Zbog razlaza s 'oficijalnom' Crkvom, uskraćen mu je kršćanski obred na sprovodu. Sahranjen je na svome imanju, u šumi, na mjestu gdje se kao dijete najviše volio igrati.
Ukop je pratila masa svijeta + policjoti sa zadaćom da spriječe kakvog neposlušnog popa koji bi se drznuo griješniku pružiti kršćanski obred unatoč crkvenoj eksokomunikaciji.
Međutoa, kada je netko iz mase uzviknuo: "Na koljena! Skidajte kape!", pred rakom popadaše svi nazočni, uključujući i policajce.
Nije zabilježeno što je starac rekao umirući u uredu šefa stanice Astapovo.
Post je objavljen 24.03.2006. u 23:49 sati.