- Ako današnjem danu vidiš zalazak sunca, Marcijane Jula, možeš sebe držati sretnim čovjekom po drugi put rođenim, no ako oboje vidimo zalazak sunca, onda smo djeca sreće.
- Čudnog li razgovora među umirućima; čovjek sa Istoka s dvanaest kamenčića u kožnoj kesi, i divlji Ilir s crnom pletenicom na leđima i mačem nemarno obješenim o desno bedro; obojica bi htjeli vidjeti zalazak sunca. Pa dobro, mladići, bit će vam dato! Ali, da ste samo jednom spomenuli plijen, uskratio bih vam zalazak sunca i zatvorio knjigu života, čak i tebi, Lehi Manuele, bahati mladiću, iako sam tvome ocu obećao da ću te čuvati. No, sluga sluge božjega nije dužan držati obećanje ako drskost prijeđe mjeru.
Ja da ne mogu gledati krv i zlato! To je samo pusta ljudska tlapnja. O, bijedni ljudski stvorovi, koliko će vas još danas izginuti! Nikada više Asirija neće dosegnuti staru slavu. Ni okrutnost Parta neće pomoći. Rim mora živjeti u trijumfu, u slavi, sve dok sami ne razdijele carstvo. Tako je pisano. Sretno, Lehi Manuele, nestašni dječače, neposlušni sine Lemuelov! Kad bi ti samo znao koliko tvoja majka Hamat čezne da te opet vidi, okrenuo bi leđa Rimljanima i sakrio bi se pod majčin skut. Ali, Lehi Manuele, dječače, minulo je doba tvoga djetinjstva i hrabro se suoči sa sudbinom. Nećemo se vidjeti deset tvojih godina, a kad se vidimo ja ću biti isti, dok će tvoja koža biti puna ožiljaka.
- Što si se zamislio, Marcijane Jula? Kamo su odlutale tvoje misli?
Post je objavljen 24.03.2006. u 23:09 sati.