Mog dragog u zadnje vrijeme pritisle godine pa liježemo već u jedanaest. Dok ja poskidam sa sebe sva strana tijela (puder, maskaru, kopčice, ostatke hrane među zubima...) on bude već na pola puta do carstva snova. Onda ja prvo malo skačem po njemu, tek toliko da vidim je li ozbiljan u pogledu spavanja.
- Ljubavi, je l se tebi jako spava? - mazno pitam.
- Mhmm. - moja sreća ne otvara oči.
- Aaajd' se malo podruži sa mnom. Ajd' mi malo pričaj. - mazim ga po kosi i prsima, izigravajući seksi mačku ili umiljatu mačkicu, ovisno o raspoloženju. Kao malo dijete prstima mu otvaram oči i prisiljavam ga da me pogleda. Tada se on već malo razbudi pa se smije pa se hvatamo pa onda (ponekad) ja zaključujem:
- Ljubavi, meni danas baš nije seks na pameti... - skrušeno spuštam glavu na njegovo rame.
- Pa zašto me onda gnjaviš? - nije mu baš pravo.
- Nisam te vidjela cijeli dan. - pravdam moju želju za maženjem.
- Kako nisi??? Pa cijelo sam popodne kod kuće! S tobom! - zabezeknut je mojim odgovorom i vjerojatno me već vidi na pregledu kod okulista i/ili psihijatra.
- Da, ali ili spavaš ili si na kompjuteru ili gledaš TV... Nisi sa mnom. - znam da ima prednost u ovoj raspravi jer su činjenice na njegovoj strani.
- Ali sve to sam radio s tobom! Bila si udaljena metar-dva!
- Nisi mi posvetio punu pažnju...
Zatim se žalim na njegovo ponašanje koje izričito govori da on više nije dovoljno zapaljen za mene kad ga malo pospanosti može omesti da se malo pomazi sa mnom.
- Pa zašto se nisi htjela maziti popodne?? - Logično pitanje.
- Zato što si gledao TV! - već šmrcam.
- Zašto nisi rekla da ne gledam TV?!
- A zašto ti nikad ne pitaš da se mazimo... - vičem kroz suze.
Zatim se posvađamo i okrenem mu leđa, iako znam da on nije napravio ništa i da sam danas subjektivno loše.
A nekad ovog razgovora ni ne bude, nego samo okrenem leđa jer već znam cijeli scenarij.
I onda ne mogu zaspati. Pa razmišljam o proteklom danu i još više se uzrujam. Uzrujava me i čudi što ljudi u zadnje vrijeme ne prihvaćaju dobro malo humora i samoironije. Sve shvaćaju doslovno. Ponekad se osjećam kao da sam okružena Kinezima koji nikad nisu dublje zavirili u hrvatski jezik. Metafore, eufemizmi, alegorija, simboli... sve im je to potpuno nepoznato.
U zadnje vrijeme dok razgovaram s ljudima imam osjećaj da mi se puši iz glave od razmišljanja hoću li nekoga uvrijediti ili što netko na ono što sam rekla može odgovoriti da bi me uvrijedio... Za 5 sekundi imam spreman svaki mogući scenarij koji se može razviti iz jednostavnog pitanja Kako si?, a sve što činim kao da prvo mora proći kroz milijun filtera da bi se dogodilo.
Mrzim taj osjećaj odgovornosti koji me pritišće u zadnje vrijeme. Ne samo da moram sama voditi svoje bitke, nego sada moram dobivati ratove i za druge.
I još jedna glupača plače i plaši me da će me novac (velika svota koju bismo trebali dobiti za nekoliko mjeseci) pokvariti, a ja imam osjećaj da će me živu zakopati na mjestu gdje uopće ne želim biti...
Noćas sam zaspala tek oko 5 ujutro plačući za mojom sobom iznad jezera i za danima kada sam mrzila starce što me ne puštaju u veliki, bijeli svijet. Eto mi sad.
Edit:
Čula sam dobru foru. Ili možda da to nazovem savjetom za zaboravljive i zabrinute, kao što sam ja.