...svi mački me grebu ma svi breki grizu voli trupaju i mravi čiplju svi vognji me peču sva voda me guši prsti pipaju jaziki ližu sve oči me gledaju ...
Ma, Tamara je svjetska....... prvi puta sam je zapazila davnih dana, mislim još u srednjoj školi jer me neodoljivo podsjećala na tadašnju profesoricu biologije, a prva pjesma koju sam čula (evo gore dio teksta) naprosto me srušila.
Obrovac je nedavno izdala peti album. Ako nikada niste čuli za nju, možda ste gledali film «Što je muškarac bez brkova»?! E, upravo ona je radila glazbu za taj film i pjeva song «Pišem prismo, tinta mi se proli, daleko je onaj tko me voli…». Tako je dobro pokupila mentalitet dalmatinske zagore da sam imala osjećaj da sjedim u nekoj birtiji tamo, pijem vino a u pozadini svira Thompson. Prestrašno. Danima sam je pjevala i jedva dočekala novi album pa sad pjevam i sve ostale pjesme.
Nisam je do prije par dana nikada slušala na koncertu... eto, nekako se dogodilo da smo se uvijek mimoilazile. Onda sam prošli tjedan vidjela da dolazi u Aquarius i znala sam da je ne smijem propustiti i ovaj put.
Iskreno, mislila sam da će biti veća gužva. Aquarius je bio popunjen taman toliko da se unatoč kašnjenju (našem) od skoro sat vremena jer je Sunči riknuo auto nismo morali naskakivati iz zadnjeg reda kako bismo nešto vidjeli već smo se bez pol beda probili do prvog reda. U prvih nekoliko redova bile su postavljene stolice iz čega se dala iščitati poruka: ovdje ste došli slušati glazbu! Jebate, kop u lisinskom. Time je i atmosfera dobila nekako svečaniji, intimniji karakter. Imala sam i feeling da je IQ većine ljudi u publici visoko iznad prosjeka. Baš onako da mi se družilo s većinom ljudi tamo.
Prvih nekoliko žilorezačkih pjesama (tako ih je Obrovac sama nazvala) bile su prekrasne, lagane pjesme, otpjevane s puno, puno osjećaja. Žena fakat zna dirnuti dušu i srce, pa njezine pjesme ne zvuče sterilno i bezlično već zrače životom. Skaldbe jednostavna naziva Dolor ili Anđele moj pa Bratello prave su personifikacije boli i osjećaja za ljude oko sebe.
Onda su zaredale pjesme nešto življeg ritma i nisam se više mogla zaustaviti. Hopsala sam cijelo vrijeme ko blesava i malo je falilo da se popnem na pozornicu i počnem malo i ja. Straaašno. Baš je osjećam. Zapravo uopće ne volim koncerte jer me publika nervira dok mi gazi po nogama, gasi cigarete u moje veste i jakne, a o guranju i naguravanju da ne pričam. Ovaj je bio baš po mome guštu. Ne predug, negdje oko 2 sata. Ekipa, velim, sasvim pribrana i znatiželjna... da bi riječ rekla.
Vidim da će nastupati i na Zlatnoj koogli drugi tjedan. Prve večeri, mislim 30.3. nastupit će Obrovac & Transhistria Ensemble, Lea Dekleva, Dunja Knebl, Lidija Bajuk, Meritas, Rivers, Suzana Horvat, Lutke, Afion i gošće iznenađenja, pa već vidim da opet idem u Aquarius. Nadam se da je Sun popravila auto. Jedino, ovaj put ću se bolje obući - Aquarius je fakin šator, da nisam skakala cijelo vrijeme zaradila bi upalu pluća ili jajnika.
Anyway, preporučam svesrdno album Daleko je... i Tamaru, larger than life.
Post je objavljen 23.03.2006. u 16:44 sati.