Zasto je tako tesko srecu opisat?zasto sreci ne pridajemo vaznost koju pridajemo tuzi?
evo zadnje vrijeme sve mi ide.nije lako ali s puno borbe i upornosti idem naprijed.
"stvari se polako vracaju na mjesto..."rekla bi Daleka..ja bih rekla da stvari polako dolaze na svoje mjesto..nemojte nikada odustajati...i stvari koje vam se cine nerjesive su itekako rijesive.cak i kad dignete ruke..mozda sve samo od sebe dodje na svoje.kad je moja majka bila jako mlada a ja bila dijete(samo po godinama) imale smo malu bebu(kazem imale jer je bila njena koliko i moja,ona je stalno radila a ja sam dijete cuvala)..svijet nije imao mjesta za nas...kutije su bile nas odmar...uvijek smo imale krov nad glavom ali nikad dovoljno vremena da se naviknemo na isti krov pod kojim smo spavale..ona je uvijek bila nasmijana cak i onda kad bi od umora padala s nogu.kad bi dosla s posla,ja bih je budna cekala,ona bi legla pokraj mene,ja bih joj ispicala pricu za laku noc,nikada nije cula kraj price...nase precesto preseljavanje ona je cinila zabavnim.uvijek smo nesto premjestale i kao uljepsavale..noci koje smo provele na otvorenom ona je ucinila izletom.nikad nije zaplakala.nikad nije rekla da joj je tesko.nikad nije rekla nista protiv njega(onog koji nije bio tu kad je trebao).sve je ucinila tako zabavnim,ni Benini sa svojom "La vita e' bella" nije pokazao takvu mastovitost kao moja majka.nijedan redatelj ne bi tako odrezirao moj zivot i uspio ucinit od drame komediju.
dok ne skrenem s teme...sve ovo ispricah vam da bar donekle shvatite vaznost onog sto slijedi.nakon svih tih godina,nakon seljenja,kutija i novih puteva do skole,stanova bez vode ili struje,nelegalnih stanova,neispunjenih obecanja,uzaludnih nadanja,sanjanja o pravom domu..MI IMAMO KUCU:))))))
pravu kucu,s terasama,rostiljom,dvoristem..i pogledom na more...mi imamo napokon nas kutak u kojem nikom ne smetamo i nitko nam ne smeta...jos uvijek mi se cini nevjerojatno...nema rijeci kojom bih vam opisala taj osjecaj...ovdje se ne radi o materijalnom bogatstvu...ne pricam vam o kuci vec o domu,dugo iscekivanom domu...zid na koji cemo moc stavit nase slike,nase diplome,vrata na koja cemo staviti nasa prezimena...jedan veliki san je ostvaren.jedan obitelj dobila je svoj dom.
....kad smo vec kod ostvarenih zelja..uskoro cu imati godinu vise..dvadeset treca se blizi...nikada nisam proslavila rodjendan s mojim ocem.njega nikad nije bilo.ja i brat nikada o njemu nismo pricali.bar ne kao o necem pozitivnom.necu vam pricat cijelu pricu jer bi mi trebali dani.reci cu vam samo da cu za par dana proslavit rodjenadan zajedno s obojicom.oni trenutno zive skupa.idem k njima.rodjendan je samo izlika za slavlje.slavit cemo u biti to sto smo napokon nasli zajednicki jezik...sto smo se upoznali prije nego smo se odrekli jedno drugog...sto smo nasli snagu za oprost.sto smo progutali ponos.kucnut cemo casama u cast mojoj majci jer da nije nilo nje ne bi bilo ni nas.da nije ona bila tako jaka i velikodusna ne bi danas pobjedila ljubav vec mrznja i tuga.
ja sam stvarno sretna osoba,lucky girl,fortunata...nisam nikada istinski pomislila da bi sve moglo doc na svoje mjesto.detalja za doradu je kao u prici ali one planine za koje sam mislila da se nikada pomaknuti nece..pomakle su se.hvala ti Boze.
kazu neki...kad ti sve ide lako mozda ti ide nizbrdo.ja nemam taj strah.upornost,vjera u sebe,vjera u one koje volimo,hrabrost,zrelost,inat,konstantnost,strpljenje..sve to pomjesajte i ne mozete pogrijesiti,daleko cete stic.kad od neceg pozelite dignuti ruke pricekajte bar jos jedan dan...
..to be continue..
Post je objavljen 23.03.2006. u 00:13 sati.