klikla sam maloprije na ovaj moj blog i vidim "biti sam". tako sam ga nazvala jer sam sama,solo sam. neman momka,neman (i nikad nisan imala) muža,neman dijete. imam prijatelje,poznanike,kolege i jako veliku obitelj,ali samo sam s nekoliko članova obitelji u kontaktu. i eto,nisam se nikada nadala da ću jednoga dana na ovo "biti sam" gledati drugim očima. napisala je morenza da ništa nije slučajno i ja san se složila s njom. nije bilo slučajno što sam ja baš ovaj naziv odabrala. već dugo znam (ipak mi je 35) da se čovjek rađa sam i da umire sam. ali sam tek večeras shvatila da i živi sam.
razočarala sam se do sada u prijatelje,u muškarce,u kolege,u brata,u oca... ali da će me razočarati moja mama,to se nikada u životu nisan nadala. znam da nije mislila ništa loše,znam da noćima ne spava zbog svega,vidim da joj nije lako,ali nije smjela obećeti nešto tako veliko i predomisliti se onda kada me je uvjerila da će biti tako kao što je obećala.
ništa nije slučajno? to sam pomislila kad mi je rekla da odgodim planove ze jesen. neke su mi se stvari u glavi poklopile i pomislih: ma nije slučajno što i to govori. sigurno postoje razlozi zašto je bolje sve to prolongirati za 6 mjeseci. nije to tako dugo. a sad? šta sad da mislim? jel slučajno što je odustala od svega? koji je smisao toga?
bila sam se ponadala. naivna sam,priznajem. vjerujem da su ljudi dobri,a nisu. znam da nisu. ali ja sam dobra. i to jako dobra. i što mi to vrijedi? nikada u životu nisam imala sreće,nikad mi nitko nije ništa poklonio,ne mislim samo na materijalno. izborila sam se za sve što imam. i nikad nisam niti tražila da mi netko nešto da,a da nisam zaslužila. i onda mi dođe netko tako blizak,netko kome vjerujem i zaklela bih se da me nikad neće prevariti...i prevari me.
ne znam jesam li tužna. plakala jesam,još mi se suze cijede dok ovo pišem. u biti,i nisam puno iznenađena. nije bilo razloga da povjerujem da će mi se ipak nešto lijepo dogoditi u životu. ali,ipak sam bila povjerovala. po tko zna koji put. nemam vremena biti tužna,ne smijem si dopustiti takav luksuz. izgubila sam dragocjeno vrijeme dok sam bila vjerovala u to čudo,pa se sad moram pokušati što prije spustiti na zemlju i vratiti se starim planovima. neke stvari ne mogu vratiti,ili bi me puno koštalo da ih vratim,pa ću probat izvuć najviše šta mogu iz svega toga.
čovjek bi pomislio da netko ojača nakon svih tih razočarenja,da se navikne,ali nije tako. boli isto kao i prvi put,vjerujte. kako se naviknuti na činjenicu da ne postoji nitko na ovome svijetu kome možete bez ograde vjerovati? večeras mi se ugasila i posljednja nada da je tako nešto moguće
volim je. ona je moja mama. ali mi nije smjela to napraviti. nije smjela...
Post je objavljen 22.03.2006. u 23:00 sati.