KAO RAKOVA DJECA Ako govorimo o ugroženosti Hrvata u BiH, ona nije ravnomjerno zastupljena. Imajući u vidu da su rasuti kao rakova djeca, najviše su ugroženi urbani Hrvati (Sarajevo, Zenica, Tuzla, Banja Luka i drugdje), zatim Hrvati u srednjoj Bosni, te Hrvati u Posavini, a najmanje Hrvati u Hercegovini
piše Radoslav DODIG
Sudjelovao sam u jednoj TV-anketi s pitanjem: "Jesu li Hrvati u BiH ugroženi?". Bez obzira na teoretičare koji kažu da je dobro pitanje polovica odgovora, spoznao sam da je puno lakše postaviti pitanje nego odgovoriti na njega. Stoga tema o ugroženosti Hrvata u BiH zaslužuje pomnjivo detektiranje.
Neću pretjerati ako kažem da je svatko danas u BiH ugrožen, ako ne na političkoj razini, jest na gospodarskoj, kulturnoj ili pak na ekološkoj. Činjenica je da je Bosna i Hercegovina još samostalno neodrživa država, pod protektoratom međunarodne zajednice, pa se na unutarnjem planu može govoriti o određenoj individualnoj, pa na kraju i o etničkoj ugoženosti.
Opća trauma
Agresija na BiH 1991. godine i rat sve do daytonskoga sporazuma 1995. godine ostavili su dubok pečat, veliku društvenu ranu i opću traumu. BiH je u tom razdoblju pucala po etničkim šavovima, osjetila se odjednom nacionalna ugroženost. Jesu li Hrvati u BiH danas ugroženi? Odgovor je kompleksan i nije lako reći DA ili NE. Ako pogledamo unatrag, negdje do 1990. godine i prvih višestranačkih poslijeratnih izbora, možemo reći da su za današnji položaj Hrvata u BiH odgovorni: prvo - sami Hrvati u BiH, drugo - hrvatska država i treće - Međunarodna zajednica.
Hrvati u BiH dobrim su dijelom kreirali svoju sudbinu, ali ta kreacija, promatrana na državnoj, političkoj, gospodarskoj ili kulturnoj razini, nije bila uspješna. Hrvati u BiH nisu stvorili političku, državnu ili kulturnu elitu, koja bi uspješno prebrodila sve Scile i Haribde u ratu i u miru.
S druge strane, Republika Hrvatska nije unijela potrebnu količinu strpljenja, vještine, diplomacije, pa i pameti u probleme bh Hrvata. Devedesetih godina puno je emisara i mesija iz Republike Hrvatske kružilo po BiH i miješalo se u unutarnje stvari, od lokalne pa do državne razine. Bilo je puno petljavine oko izbora predsjednika najveće hrvatske stranke u BiH (uh, sedam predsjednika izmijenilo se u osam godina!), dosta je hrvatskih političara i diplomata pregovaralo na međunarodnom planu, ali su ti pregovori često bili u iznudici, pravdanju ili u ublažavanju negativnih mjera i poteza.
Pomoć koja se upućivala nije uvijek dospjela u prave ruke, već do svakojakih meštara i mešetara. Nakon 2000. godine mnoge stvari u odnosima Hrvata s ove i one strane granice postale su transparentne, ali vrijeme je nepovratno iscurilo. Međunarodna zajednica također snosi veliku odgovornost za položaj Hrvata u BiH. Bilo je tu određenih predrasuda, krivih optužaba, insinuacija, pritisaka, nediplomatskoga kažnjavanja, suđenja i prozivanja, a za dobar dio krivih poteza nitko se nije ispričao ili barem posuo pepelom.
Ako govorimo o ugroženosti Hrvata u BiH, ona nije ravnomjerno zastupljena. Imajući u vidu da su Hrvati u BiH rasuti kao rakova djeca, može se utvrditi da su najviše ugroženi urbani Hrvati (Sarajevo, Zenica, Tuzla, Banja Luka i drugdje), zatim Hrvati u srednjoj Bosni, te Hrvati u Posavini, a najmanje Hrvati u Hercegovini.
Surova statistika
Ali na čemu graditi teoriju ugroženosti? Možda najviše na statistici. Na 800 tisuća hrvatskih adresa u BiH danas ne prebiva trećina, ili možda polovica Hrvata iz 1990. godine. Tek će sljedeći popis pučanstva donijeti pravi odgovor na to.
Politički i državnički hrvatski političari i dužnosnici bore se s puno jačim protivnicima i najčešće napuštaju parlamentarne sjednice, svejedno uzdignute ili pognute glave.
Na kulturnoj razini stalno mrmljaju na televiziju, programe, kanale, jezičnu politiku, i što sve još ne. Ni crkveni oci nisu se baš najbolje snašli u turbulentnim vremenima prošloga stoljeća. Ipak, presmiono je reći da su Hrvati u BiH ugroženi. Možda su tjeskobni, pesimistični ili zabrinuti za budućnost. Ja sam umjereni optimist, a vi?
Post je objavljen 22.03.2006. u 20:39 sati.