ZADNJI POZDRAV
Sa stijene me gleda lešinar,
a ti se ne možeš pomaknuti.....
Ne brini,
zakopat ću te da te ne gnjavi.
Spavat ćeš kao nikad do sada,
nestat ćeš zauvijek,
izbrisat ću te.....
Ovaj svijet je previše zloban za tebe.
Do viđenja, zauvijek...Tvoj put je gotov...
Bolje je ovako.
Tvoje mirno lice me gleda,
ali usne ti se ne miču
iako znam da nešto hoćeš reći.
Gledam svoje ruke
pune zasušene, crne krvi...i..
sanjam te...
Eto to je jedna od rijetkih mojih takvih pjesama.. većina je na temu samoće.
Nije da bi nekog ubila..nikad nisam imala takve sklonosti, nikoga ne mrzim toliko iako ni ne volim ljude previše.
Inspiracija mi je bio Poe i Baudelaire...
Njih volim, nekako su neobični...
Uglavnom, moj problem nije riješen, onaj koji se tiče samoće a mislim da niti nikad neće biti...
Možda je problem u vjeri. Nije da sam čisti ateist ali ono, nigdje nemam čvrsta uporišta ni skloništa kad mi je teško. U ljudima najmanje.
Ponekad sam htjela nešto promijeniti. Sve je pokvareno u ovome svijetu ali se bojim da se polako pretvaram u običnog, malog čovjeka, jednakog kao i svi ostali a toliko se borim protiv toga. Možda ovo sve nije za mene. Mijenjati ne mogu sama. Promjene su teške i bolne. A ako se ne uklopim u ovaj svijet, onda se gubim i nema me više... samo pepeo i dim....
Post je objavljen 22.03.2006. u 16:31 sati.