Shvatila sam da sam luda. Potpuno luda. A izludila me moja obitelj...
Problem je u tome što oni uopće ne shvaćaju da me izluđuju. Zadnji put kada me mama potpuno izbacila iz takta (to se događa otprilike jednom dnevno), zaključila je sam neuravnotežena zbog nedostatka svježeg zraka.
Zapravo je moj problem sasvim tipičan - mene nitko ne razumije. Nitko ne shvaća moje poglede na svijet. Zar sam ja luda samo zato što smatram da bi sve vrste netolerancije trebale biti stvar prošlosti?
U mojoj obitelji se kao prvo ne tolerira moj ateizam. Svi mi imaju potrebu objasniti da sam ja još mlada i nezrela. Sumnjam. Imam prilično jasno stajalište o religiji.
I nije mi jasna još jedna stvar. Mene jako zanima parapsihologija i neke stvari smatram mogućima. Pa zašto netko ne bi mogao biti vidovit? A moja mama se uvijek potrudi umrijeti od smijeha kada ja to kažem. Nije li to licemjerno? Vjerovati s jedne strane da netko može hodati po vodi, pretvarati vodu u vino, uskrsnuti od mrtvih itd., a s druge strane izrugivati se svemu ostalome što bi bilo čak i puno lakše izvedivo, ali nije opisano u Bibliji? I kada joj to kažem, ispadam bezobrazna, luda, glupa i još hrpa drugih epiteta.
Onda dalje, svi me smatraju ludom komunjarom, samo zato što sam lijevo orjenitrana. Ne moram niti spominjati kako me neprestano obasipaju informacijama o Fidelu Castru, a u nedostatku istih prisjećaju se stare Jugoslavije za vrijema druga Tita...
Ništa što ja u životu mislim, napravim ili planiram napraviti ne smatra se suvislim. Pa čak im se sasvim nerealnim čini moje očekivanje da radim kao šef gradilišta, iako studiram građevinu...
Ljudi na faksu me smatraju u potpunosti indiferentnom prema svemu (osim kad treba raditi neku peticiju).
Ljudi koji me dugo poznaju me smatraju luckastom. Znate kao one ekscentrične starice koje se šašavo oblače i žive same s mačkama. (to mi je rekla jedna od najboljih frendica)
Mislim da ću uskoro lažirati svoju smrt, promjeniti identitet i preseliti se u Afriku.
U petak sam bila na koncertu Belfast Fooda. Naravno, nisam otišla ranije kupiti karte i kad smo frendica i ja došle do blagajne sve su karte bile rasprodane.
Ali, petak je bio moj sretan dan (a to sam znala jer sam isti dan popodne išla vratiti knjige u knjižnicu nakon dvije godine i naplatili su mi samo 40 kn zakasnine) i bila sam uvjerena da će se naći netko tko će nam prodati karte.
I pogodila sam.
Na početku koncerta je na pozornicu stao neki nadobudan Irac i pokušavao nas naučiti osnove irskog plesa. Moram, li uopće spomenuti da su se svi njegovi pokušaji od samog početka pokazali kao potpuni promašaj... Izgledali smo ili kao hrpa pijanih budala ili kao da su nas dovukli iz neke specijalizirane ustanove ili sve navedeno.
Koncert je naravno bio super, iako se moja frendica, koja je prvi put u životu išla samnom na koncert, neprestano žalila jer smo stajali u prvom redu.
Jedino mi je bilo žao što nisu svirali Rainy Night In Soho, stvarno obožavam tu pjesmu iako je jako tužna. Zato i nisam htjela napraviti novi blog. MOj blog se mora zvati po toj pjesmi.
Bila sam užasno ljuta što svi članovi moje obitelji znaju adresu mog bloga, uključujući mog trinaestogodišnjeg brata kojemu je sve što ja napišem urnebesno smiješno i ima stalnu potrebu citirati me. Toliko su me izbacili iz takta da sam odlučila izbrisati sve postove. I tek sam dan kasnije shvatila da mogu jednostavno promijeniti adresu. To je zapravo super, bilo mi je jako žao što više neću imati svoj blog. I sada ga opet imam i opet mogu pisati hrpu gluposti:)
Post je objavljen 22.03.2006. u 16:00 sati.