Marketing
Na današnji dan...
...prije 56 godina u Sarajevu je rođen jedan od najvećih glazbenika s ovih prostora - GORAN BREGOVIĆ. Stoga današnji post posvećujem njemu i želim mu SRETAN ROĐENDAN i još puno, puno takvih. Njega i njegov bogat život teško je i gotovo nemoguće ispričati u tek nekoliko rečenica, ali ja ću to pokušati pošto ne želim da vas gnjavim previše. Dakle, Goran Bregović rođen je 22. ožujka 1950. godine u Sarajevu) od oca Franje i majke Borke. U djetinjstvu nije pokazivao veliku sklonost ka muzici. Iz drugog razreda niže muzičke škole (odsjek violina) izbačen je kao lijen i netalentiran. Početkom šezdesetih majka mu kupuje prvu gitaru. Prvi, bezimeni sastav osnovao je u osmom razredu osnovne škole. Goran je želio da upiše srednju likovnu školu, ali je majka, uplašena da se tamo skupljaju pederi, inzistirala da se opredijeli za prometnu tehničku školu. Pristao je pod uvjetom da mu dozvoli da pušta kosu. Uz tu školu išlo je i mjesto basiste u grupi Izohipse u kojoj se nije dugo zadržao, kao ni u prometnoj školi. Prešao je u gimnaziju i u grupu Beštije. Već sa šesnaest godina počeo se sam uzdržavati, pa je svirao narodnjake u kafani u Konjicu, prodavao novine i radio na gradilištima. Krajem šezdesetih svirao je bas u grupi “Kodeksi” čiji je član bio i Željko Bebek. Sa Milićem Vukašinovićem i Zoranom Redžićem je neko vrijeme svirao u Italiji. Poslije jednog fizičkog obračuna u Sarajevu, Goran se posvećuje studiranju. U jesen 1971. dobiva poziv od Ismeta Arnautalića da zajedno formiraju grupu “Jutro”. To je bio stvarni početak priče o “Bijelom dugmetu”… koju ću vam ispričati neki drugi put.
Sa "Bijelim dugmetom", od 1974. do 1989. godine harao je pozornicama širom bivše Jugoslavije, postavio sve moguće diskografske rekorde i nametnuo rock 'n' roll kao način života generacijama svojih sljedbenika. Za Dugme je napisao mnoge hitove, među kojima i najljepše ljubavne pjesme s ovih prostora, u kojima se vidi neizmjeran Bregin talent i ono nešto što ga čini posve drugačijim, jedinstvenim. Nakon raspada Dugmeta 1989. Bregović nastavlja iznimno uspješnu karijeru skladatelja filmske muzike koju je započeo radovima na filmovima Kuduz i Dom za vešanje. Tokom devedesetih postaje jedan od najpoznatijih europskih etno skladatelja, potpisuje ugovor s velikom izdavačkom kućom Universal, te sa svojim Orkestrom za svadbe i sprovode nastupa u elitnim koncertnim dvoranama. Danas živi na relaciji Pariz - New York - Beograd.
TAKO JE GOVORIO....
Brega je oduvijek vješt na jeziku, odlično se nosi s novinarima, te se spretno zna izvući iz svakog njihovog pokušaja da ga zbune, ili iznenade... Evo nekih njegovih izjava.
Mi smo prodali onoliko ploča, koliko ima gramofona u Jugoslaviji. Sada bi možda trebalo prodavati gramofone uz ploče.
"Džuboks", 30. januar 1977.
Na našoj rock sceni nema ničega osim Bijelog dugmeta, jer sve ostalo manje ili više trčkara za nama i pokušava na brzinu nešto ušićariti.
"Džuboks", 22. maj 1976
Predugačku i nelogičnu karijeru imamo i ona vrijeđa ljude. Nismo navikli da nešto traje i postane tradicija. To nije samo u rocku, to je u svemu.
krajem 1988.
A onda je naša pjevačica dobila menstruaciju. Neki strpljivi švaler bi pričekao da prođe. Ja nisam od njih...
O Bebeku (nakon odlaska), Rock 1984.
O jugoslavenstvu razmišljam praktično i svakodnevno, vjerojatno na liniji samoodržanja. Moj otac je Hrvat, a majka mi je Srpkinja. Dakle, nisam ni dovoljno Hrvat ni dovoljno Srbin. Ako se oženim Muslimankom, što će biti moje dijete? Čisto po liniji samoodržanja moram se boriti za Jugoslavene, jer odoše Hrvati u Hrvatsku, odoše Srbi u Srbiju, a gdje sam ja ostao, gdje tek moje dijete?
Polet, 28.11.1986.
Ljevica je svuda spas za fukaru. MI možemo misliti da nismo fukare. Ali, kad na je bog posl'o komuniste, bili smo takve fukare i takav prdež ovog svijeta da je to bilo nevjerojatno, a s komunistima smo postali nešto...
Intervju, 1984.
Moje pjesme imaju ozbiljnu namjeru da kažu ono što želim, ali bih volio da se izmaknem na stranu onog trenutka kad bi moja pjesma mogla da mi sudi. Ni do jedne svoje pjesme ne držim toliko da bi mi postala prepreka da napišem slijedeću. Svaka iduća pjesma više mi znači od bilo koje već napisane... zato bih volio da se nijedna od pjesama ne pretvori u argument protiv mene...
knjiga Ništa mudro, 1981.
Nijedna aktualna ideja nije vrijedna toga da bilo tko za nju pogine i jedino za što se zalažem jest da se međusobno ne potučemo. Hoće li se Jugoslavija raspasti ili ne, u ovom trenutku je najmanje važno, jedino što želim jest da se ne pobijemo...
Svijet, 1990.
NE MOGU DA SHVATIM DA POSTOJI BISTAR SRBIN ILI BISTAR HRVAT KOJI MISLI DA SU SVI HRVATI RADILI PREKOVREMENO U JASENOVCU ILI DA SU SVI SRBI ČETNICI...
TV Beograd, 1994.
Kako prolazi vrijeme, čini mi se dirljivim da taj teritorij koji je okrvavio ruke još ima zajedničke pjesme. To u meni proizvodi ljepotu, potvrdu da se bavim nečim što je ipak važno. Nikad nisam mislio da je glazba nužna za život, ali je odličan dodatak životu. Kao što je onaj u «Dolly Bell» rekao za žene da su kao sol, bez njih se može, ali je sve malo bljutavo. Takve su i pjesme. I onda kad vidim da i dalje imamo zajedničke pjesme, koje sam ja napisao, normalno je da mi ne može biti svejedno.
Elite, 2005. (nakon koncerata)
Post je objavljen 22.03.2006. u 16:05 sati.