evo nakon dva tjedna mucenja skruseno priznajem, kapitulirala sam. 'bletice ponovno caruju. dva? mozda i vise, ne sjecam se. znam samo da je dugo, i nikad nije ovoliko trajalo. mislim da je sve pokrenula buba-u-uho od prilicno neupleteno-neupucene, a opet mudro-primjecujuce osobe, a koja je onda bila trigger za cijeli lunapark medjusobno isprepletenih vrtoglavih rollercoastera koji me otad drze konstantno osamucenu. i lose sam. jako. prejako cak i za moj ukus. propitkujem vlastite motive za ovo i ono, pocela sam cak i u poslu - kojeg obozavam - dopustati da negativne stvari isplivaju na povrsinu. i ne vidim one koje su mi do pred neko vrijeme bile vazne. koncentracija mi je naravno zapala u kriptodepresiju, nisam cak ni zadnji lost (!!???!) uspjela pogledat jer ne mogu zadrzat paznju dovoljno dugo.
sad mi je cudno pisat opet jer ne osjecam nista osim srama uslijed nehrabrosti. i love/hatea prema xanaxima :D
budem kasnije.
Post je objavljen 22.03.2006. u 14:54 sati.