Hladnoća, zima me dotiče svojim hladnim osmjehom. Vidim rijeku u daljini, u suton, blista poput bisera i srebra. Ljepota je silovita u svojoj boli, sjećanja me uništavaju, vraćaju mi ono što sam davno izgubila, naposlijetku sva sreća prode. Nesreća je tama, a ona me obavija u potpunom mraku moga uma, u smrti. I još se nadam da ću u potpunom kolapsu moje snage ugledati svijetlo. Svijest mi luta pustopoljinama vječnosti, a moje tjelo kroči svijetom smrtnih ljudi i ja ostajem sama. O, kako čeznem za nevinosti dječije duše. Nevinost da, možda je još uvijek u meni, skrivena vreba i čeka oluju mojih osjećaja da iskoči iz sjene i obasja svijet. Tada bit ću sretna. Čujem ptice, pjevaju na granama, pozdravljaju sunce, ali zašto? Ta sunca nema, nevidim ga, ne osjećam ga. Hladnoća me prožima. Očima ga majko nevidim, tjelo mi podrhtava, noć izlazi na istoku i zapada na zapadu, čaroban krug tame, vrti se, vrti... Svijetla! Svijetla trebam, dan želim, želim vidjeti jer nemogu osjetiti! Smilujte mi se ne bijaše ono moj odabir!
(O da, bio je moj odabir, potpuno svjestan i priseban jer ja želim propast, ljepota me ne zadovoljava)
Da, da znam da je tekstić jadan, nenadahnut itd. Ali pokazuje moje depresivno raspoloženje u punom svjetlu...
Post je objavljen 22.03.2006. u 10:44 sati.