Donijela je mama jedno jutro s placa nešto maleno u kutiji što je pijukalo. Seka i ja nestrpljivo čekamo vidjeti. Nekoliko malih pilića u njoj. Kojeg li veselja. Gledali smo ih kao najljepše igračke.
'Ne dirati ih, da ih ne ozljedite.', govori mama.
'A, kaj bumo s njima?', pitamo mi.
'Bumo ih hranili i imali kokice. Kokice nam buju jaja nosile.', objašnjava mama.
Kojeg li veselja. Imali bumo kokice. Brzo su porasle. Svaka je ime dobila. Postale su kao članovi obitelji. Posebno sam zapamtio jednu kojoj smo ime dali Golovratka. Bila je to vrsta koja nema perja po vratu. Riđa je bila. Nama bijaše ona glavna. Znala je važno šetati po dvorištu, kljucati po travi. Brzo je došlo i vrijeme prvog snijetog jajeta. Bilo je to i naše veliko veselje. To jaje smo se jedva odlučili pojesti. Nekako mi bi žao razbiti ga. Sve je to uradila, i bez našeg odobrenja, mama. I ostale koke su došle na red u tom dokazivanju kokošje zrelosti.
Sjećam se i njihovih bolesti. Imale su neke teške probleme s disanjem. Neke su i uginule. Njih su mama i tata skurili u peći. Kazali su nam da je to najsigurnije. Golovratka je preživjela.
Prošlo je i još nekoliko godina. I to stanje prekida odluka koju seka i ja nismo mogli razumjeti. Nešto se šuškalo i sumnjivo mi bilo. Mama je pozvala jednu susedu, a ja sam odmah shvatio o ćemu se radi. Odlazi suseda do šupe, a mama veli meni: 'Nesmeš tam ići Braco.'. A ne, idem ja. Vidim kako je suseda uhvatila našu Golovratku za krila jednom rukom, a u drugoj satara. Rutinska radnja; zaham satarom i odletje glava moje Golovratke. Krv špica, a moja Golovratka, onako bez glave, još dvorištem bez cilja juri i kao da ono, gdje glava treba biti, nastoji u zemlju zavući. Sve to vidim, a kao da se meni desilo. Gledam tu susedu i ne mogu razumjeti što uradi. Golovratka se smirila. Ispružene noge sada bez trzaja. Još koji klepet krilima i mir nastade. I sve tako kao neki račun. Zamah satarom i piletina je tu. Sada još treba to očistiti, izvaditi drob, perje očijati uz furenje vrelom vodom, odrezati na djelove i ispeći. Želudac, jetrica na stranu. To ide na saft ili pećenje na masti. Želuce se može i kuhati. Su fini. Batak kada se ispeće, belo meso, pišek.... Zar sve to od moje Golovratke? Mama je sve to pripremila, ali ja ni blizu nisam došao. Taj dan ništa jeo nisam.
I često znam prigovarati na čud ljudsku, al mi oni, kaj oči zapireju pred onim kaj se dela, znaju reči, kak osjećajni ljudi: 'Bog nam je dal to, da bi za jesti imali.' Bogek dragi, si mislim, za kaj te sve optužili nebuju. Nis ni ja čist. Sam jel i još znam, ali retko, mesa pojesti. Kaj da mi organizam traži. Da li ja to sebe zavaravam? Bože, daj nas prosvijetli poštovanjem života. I sve više sam na mlijeku, uz hvala kravicama, zobenim pahuljicama, što plodovi su žitarica, burek od sira, sokovi po mogućnosti bez šećera.... Znam da tek sam dijelić velikog života svemira ili tko zna čega, što i ne razumijem. Ne želim biti nad time. Vjerujem i molim za ukazanje puta po dobru svemu živom. I neka svaki moj korak Gospode tobom vođen bude. Ne da skinem odgovornost, nego da put dobra nalazim. Stvoren sam u svijetu tvome i neka život moj u suglasju sa životom svijeta po Tebi bude. A molitva moja jest trud, da činim dobro po Tebi.
I sada, kada sam ovo pročitao kolegicama na poslu, doživjeh napad što biljke jedem. I pitam: 'Opravdavate li time to što meso jedete?'. 'Da, jer to je životni ciklus.' O Bože, jesi li pogriješio samnom? I sve one redovno u crkvu idu. Ja ne. A od biljaka što jedem, to su plodovi, kao i mlijeko. I sve više vidim, da bi se polako udaljiti trebao. I ne samo po hrani. Ima toga još. Još kao dječak poželjeh da samo lebdim nad svime ne narušavajući slijed i ne uzimajući sebi. Da budem samo promatrač života s osjećajima divljenja i ljubavi. Možda ću jednom tako i biti. A kao da sve više pričam, većini nesuvislo, i kao da ih optužujem za nešto što im je dato. A ja viđam svinjokolje, klanja svega i svačega. Oni kulturniji i prividno osjećajniji kažu da se sada to radi humano, pištoljem u glavu. O Bože, jesam li izrod.
A Golovratka onim trenom postade dio mene kao netko što ode. Ostade i spoznaja jedna.
Prijatelji dragi ništa ovo ja ne razumijem, ali vas volim Mladen
Post je objavljen 22.03.2006. u 10:25 sati.