Klimatam polako putem prema školi. Ramena opuštena, kokošja, ruku opterećenih vrečicama uz tijelo ko u gorile, njišem se lijevo desno kako korak ide. Pred školom dočekuje me Marko. Dojuri odnekud kao vjetar. Čeka pred školom već skoro sat vremena. Čeka na go!
Učionica za go je već prazna. Otključana. Ulazimo nas dvojica i pripremamo učionicu za aktivnost. Dvije klupe uz po četiri stolice uz svaku, četiri papirnate ploče 13x13 okomitih linije i po dvije plastične kutije s crnim i bijelim kamenčićima. To je sve. Učinismo to brzo i krenemo igrati partiju isčekujući ostale.
Zvoni školsko zvonce i Marko kreće vidjeti ima li koga u čekanju u predvorju škole. Odlazi i gore do razreda svoga, jer rekoše mu ujutro na nastavi Lana i Monika da će danas doći na go. Možda su gore. Vraća se sam i kaže da nigdje nikoga za go. Sjeda uz novu partiju i pita me: 'Je li kada bilo da nitko nije došao?
Ja njemu kratko: 'Da bilo je, pa i u ovoj školi.'.
'Pa kaj onda delate?', pita on dalje.
'Čekam malo, pa ako nitko ne dođe, odem.'.
I on na to: 'Danas sam ipak ja tu.'
'Nema problema Marko. Igrati ćemo nas dvojica. Sada možeš dosta toga dobro naučiti.'.
Igramo mi i ja mu svako toliko kažem da mu ponešto nije dobro, a on samo mahne rukom i kaže: 'Ma nema veze. Znam.'
'Ma neznaš Marko. Da znaš nebi tako igrao.', a on nemoćan da išta još kaže samo me pogleda i nastavi do slijedeće pogreške, koji na sličan način ispraćamo.
Odlazimo ponovo u predvorje škole. Nadamo se Lovri, ali njega ni u panju. Kad odjednom... Štefek. Juri, jer zna da kasni.
Sjedamo za jednu klupu. Njih dvojica na jednu stranu, a ja na drugu. Igram s obojicom istovremeno. Pokazujem im gdje griješe. Brzo smo s time bili gotovi, a oni pitaju da li će se danas igrati za diplome. I odlučujem da igraju međusobno do tri dobivene partije za diplome. Tako će igrati najmanje tri, a najviše pet partija, ovisno o kranjem rezultatu. Marko će biti crni u svima, a komi će biti 0,5 poena.
Štefek veli da će se igrati tri partije i smije se. Slušam ga i mislim si: 'Štefek, nisi pretplaćen, a ovako sam sebi režeš krila. Ne zamišljaj da će to biti lako.' I krenuli su s igrom. Štefek slaže, a i Marko. Ne vide prostore. Kače se za sitnice, a prostori nastaju slučajno, bez namjera njihovih. I pobjedi tako prvu partiju Marko za 4,5 poena. Čak ni komi nije bio bitan.
Kreće partija druga. Štefek još uvijek nasmijan. Misli kako je to slučaj bio. I popuši Stjepan štenge. Partija je rusvaj bila ogromnom prednošću Marka. Vidje Štefek, nema šale i predade uvjerljivo izgubljenu partiju. Sada Štefek biva ozbiljniji, a Marko se samo smije. Marko ko da je ušao u neki grif koji pali.
Treća je partija. Ima Štefek veći prostor i Marko upada u njegovu veliku površinu. Štefek samo slaže kamenčiće. Gledam ja i ne mogu bez upozorenja. 'E, Štefek, kaj ne vidiš da mu ostavljaš da gradi prostor u tvom prostoru? Zaustavi taj razvoj.' Gleda me Štefek i nastavlja i dalje kao da razumio nije. Na kraju jedva je spasio svoju grupu kojom je raniji prostor gradio. Pobjedi Marko još jednom. Sada je bilo 20,5 poena za njega. Na ploči 13x13 to je puno.
Bio je tako Štefek u pravu. Igrale su se samo tri partije. Pogriješio je tek u imenu pobjednika. A tada dođe red na diplome. Stavio sam ih u rokovnik; to znam. Tražim, a njih ne nalazim. Pomaže mi Štefek. Daje mi ideju da rokovnik okrenem naopačke, pa će one same ispasti van. Okrećemo ga, ali one ne ispadaju, a sjećam se kako sam ih stavljao u rokovnik. Ne vjerujem da ih nema. Nemoguće. I ne ostane mi do da kažem, da ću ih dati drugi utorak. Što li sam opet sprčkao, da ih nema? I našao sam ih doma na stolu, a sjećanje da sam ih stavio u rokovnik je OK, ali ja skoro svaki dan stavljam diplome u rokovnik. Tko zna čega sam se to ja sjetio.
Ipak nam je bilo lijepo. Nije nas bilo puno u djelidbi ljepote te, ali što bijaše, bijaše.
Dakle danas se odigralo slijedeće.