Ne sjećam se da sam do sada pisao o glazbi. Koliko ljudi toliko ukusa i glazbenih stilova. Kod nas je rat donio takve kontradikcije da ima ljudi koji se groze bilo kakve glazbe koja dolazi iz Srbije, ili da baš najokorjelili desničari uz Thompsona drže i cd od Cece ili Seke. Kako sam prije radio kao urednik i izvršni producent na jednom radiju susretao sam se s dilemama oko glazbenih stilova, glazbe koja nam dolazi iz susjednih država i slično. U ovom postu zadržat ću se na ovom drugom. Napravili smo prije pet godina jedan pokus. Razgovarali smo s ljudima koji se protive glazbi iz Srbije. Neki su rekli da im smeta srpski jezik. Onda smo pronašli pjesmu od Bebi Dol na hrvatskom. Opet su negodovali. Aha, smeta vam što je Srpkinja, a ne smeta vam jezik. Kimnuli su glavom. Dobro, pronašli smo Hrvate Olivera i Dadu Topića koji pjevaju na srpskom. Opet ne valja. Tu je bilo jasno da tim ljudima zapravo smeta bilo što, što ima srpsku notu. Za mene ne postoji srpska, njemačka, britanska i hrvatska glazba, narodnjaci, jazz, r & b, house nego dobra i loša glazba. A tu ulazimo u područje ukusa. Što se mene osobno tiče volim Partibrejkerse, Olivera Mandića, EKV i sličnu glazbu. Teže mi se odlučiti za nekoga u Hrvatskoj jer moj je glazbeni ukus čudan. Recimo, tko danas uopće zna za Leu Deklevu, a to mi je super, i s druge strane General Woo, Bolesna braća, uglavnom... Svo čudo mog glazbenog ukusa začinit ću (ni meni nije jasna ta boleština) s turskom pop glazbom - katastrofa. Al' što mogu kad mi se to sviđa.
Post je objavljen 22.03.2006. u 07:46 sati.