Kad skužim da sam počela pisati svoj tekst umjesto prevoditi, najprije si čestitam na kreativnosti što sam od postojeće, nerijetko stupidne podloge, uspjela nešto napraviti, a onda se vratim i izbrišem svoje nedjelo, te se malo čvršće pridržim teksta.
E, al zato kad se radi o pjesmicama, to je već druga priča. S njima imam love-hate relationship. U dubini duše sam valjda stihoklepka pa mi odmah počnu frcati rime kojih se ni Severina ne bi postidila. I nekako sam sva sretna kad složim neku tekstom sličnu hrvatsku inačicu, u stiluTko se crnca laća, na bijelca se ne vraća (Once you try black, you never go back). Kad nisam baš raspoložena ili sam vrlo bizi, malo pretumbam red riječi, i eto ti pjesmice: Tko plakati će za mnom kada ne bude me više na svijetu ovom? Tu je ono mjesto kad padnem u iskušenje napisati kiše čim napišem više, ali ako u originalnoj pjesmi ne pada kiša, onda ne bi trebala ni kod mene. Pjesnička je sloboda veoma skučen koncept.
I tako ja rimujem pjesmuljak za pjesmuljkom i čekam da netko primijeti moj trud, ali u ovoj našoj zemlji svi govore i slušaju engleski, a titl i sinkronizacija, ili nedajbože simultani prijevod samo im smetaju, to se još nije dogodilo. Pa sad ispada usta-moja-hvalite-me. Pa neka ispada.
P.S. Moja sućut kolegicama koje su ovih dana prevodile Štiklu na nekoliko atraktivnih svjetskih jezika!
Post je objavljen 22.03.2006. u 01:20 sati.