Ovo su najstariji postovi koje sam izbrisala za vrijeme 1. cenzure. Sada ih vraćam:
nedjelja, 21.08.2005.
Pružam ruke u tamu
Sjećam se straha. To je moj noćašnji san. Htjela sam provjeriti bojim li se još uvijek... Otišla sam na neki fakultet, nešto u vezi s brodovima. Ja se, naime, panično bojim brodova. Ne samih brodova, nego njihove veličine. Možda se više bojim dubine mora, jer je tako nepoznata, skrivena ... Uglavnom u snu sam umirala od straha jer sam jasno osjetila miris hrđavog lima, morske vode, slanog vjetra, vlagu i hladnoću.
Uvijek sanjam tako čudne stvari i uvijek se bojim u snu. Najčešće sanjam da me netko napada i da pokušavam vrištati, a ne mogu (inače sam vrlo sklona vrištanju i tako pokazujem sve emocije). Volim svoje snove jer su neobični, ali ih se ponekad bojim.
No snovi nemaju veze s mojim naslovom. Sinoć navečer sam išla u kupaonicu, a kako moram proći mračan hodnik prije primjetila sam da instiktivno zatvorim oči i pružim ruke u tamu. Donekle shvaćam zašto to radim, ali to je tako neobično. Umjesto da pokušam oči priviknuti na tamu, ja ih zatvorim i pustim ruke da budu moje oči. Vjerojatno se tako slijepi ljudi osjećaju.
Pretpostavljam da bih ovdje trebala pisati što mi se događa u životu. Neki dan sam se ošišala. Imala sam jako dugu kosu (već otprilike 6 godina) i izgledala sam kao crvenokosa djevica Marija i to me neopisivo frustriralo. Htjela sam izgledati kao Miyavi (jedan prekrasan japanski pjevač). Kako sad izgledam? Kao fucking Alisa iz Zemlje Čudesa. Toliko o tome.
Prije dva dana moje frendice i ja imale smo cijelonoćnu trač partiju (dođe to s godinama) i još uvijek se pokušavam oporaviti od onih količina čipsa koje sam pojela. Zato sad živim na povrću (srećom sam vegeterijanka), vodi i aerobiku. Ali još uvijek mi se povrača. I ten mi je grozan, mislim koža mi je nekako bolesno sivkasta i imam velike podočnjake (inače mi je koža do kraja bijela).
U zadnje vrijeme samo vegetiram. Spremam se početi s knjigom (s pisanjem knjige, čitanje mi nije problem), ali trebam materijale, a ne da mi se otići po njih. Kad bih barem bila manje lijena i malo više poduzetna. Da bar postoji čarobni napitak za ambicioznost. Meni bi dobro došao. Imam ja velike ambicije, ali mi se ne da ostvarivati ih. Ima pravo moj instruktor iz vožnje, previše sam flegmatična. Sve mi je svejedno...
24.08.2005.
Prljavi ples
Ja bih jaaaako željela naučiti plesati. I to baš prljavi ples. Gledala sam jučer film na televiziji i doslovno slinila. Da barem mogu plesati kao Baby.
Ali ne mogu. Prvi problem je u tome što mi koordinacija pokreta nije baš jača strana. Drugi problem slijedeći: uspjela sam naučiti trbušni ples i uspjela sam naučiti salsu. To bi vjerojatno trebalo izgledati erotično. Ja dok plešem ne izgledam ništa seksipilnije od stupa javne rasvjete. Nije stvar u pokretima, sve ja točno napravim, ništa lošije od ostalih, ali jednostavno izgledam blesavo.
No, nije bitno. Ništa me nemože spriječiti da uzmem satove plesa. Barem ću se ja sama zabaviti (a i drugi kad će me gledati :)).
Danas sam bez nekog posebnog razloga jako sretna. Shvatila sam da je najbolje jednostavno se prepustiti svemu što život donosi, jer nije bitno što točno donosi, nego kako ću se ja nositi s time.
Puno toga ja želim i odlučila sam postati malo aktivnija (zapravo puuuuno aktivnija), no prvo moram napraviti listu prioriteta. Već sam se bavila sa mnogo toga (uključujući i trbušni ples), ali sve je to bilo jako površno. Želim u nečemu i uspjeti (a da nije škola ili fakultet).
I želim neke nove osobe u životu. Društveni život mi se svodi na tri frendice s kojima se vidim dvaput mjesečno. Mislim da bih imala veći društveni život da sam u zatvoru. znam da sam za to sama kriva, ali potrudit ću se to promijeniti (a da ne odem u zatvor).
Kad sam već kod zatvora, noćas sam sanjala da smo moja frendica i ja pobjegle iz zatvora. Ne želim više komentirati svoje snove, jer ću se potpuno izgubiti...
nedjelja, 28.08.2005.
Sasvim običan post
U posljednje sam vrijeme tako sretna, bez nekog konkretnog razloga.
Jučer sam se iz nekog razloga našla na Glavnom kolodvoru. Prvo što mi je na pamet palo je ona pjesma od Bajage:
Voz
Voz, pospani voz za Harkov, Gomelj, Lenjingrad
Znam kako je nocas dalek Beograd
Nece moci nikada olovka i hartija
Ni svi ruski postari ne mogu ti doneti
Pismo koje pisem ja, marka s likom Lenjina
A u pismu jedina tuga sto me razara
Nije votka rakija
Mada nocas udara
Tuga mi je velika
Velika ko Rusija
Ja ne mogu poslati
Ljubav jer se ne salje
Nit' sam mogo' poneti
Sobom tvoje poljupce
Voz,u vozu izguzvana lica putnika
Ti si tamo negdje iza onih planina
Dal' si mozda zaspala il' si budna kao ja
Dal' te muce nemiri il' te nista ne muci
Kada budes citala pismo koje pisem ja
Tajna bice skrivena iza ovih redova
Tajna bice skrivena iza ovih redova
Odmah osjetim neku neopisivu sreću putnika, neke nepoznate daleke krajeve... Kad bih barem mogla otputovati. Negdje. Bilo gdje.
Bila sam neki dan u Varaždinu na otvorenju Špancirfesta. To mi je jedan od najljepših gradova u Hrvatskoj, a i vežu me lijepe uspomene za njega od prošle godine. To je način na koji ja procjenjujem gradove.
Bio je koncert od Belfast Fooda (u Varaždinu), to je također jedan od razloga zašto sam se uputila tamo. Volim Irsku muziku.
A volim i '60-e i '70-e. O tome sam jučer raspravljala s jednim dečkom. Volim šezdesete prvenstveno zbog muzike, ali i zbog hipija. Što mogu, ja sam vječiti i nepopravljivi idealist i vidim svijet narančasto. Da, narančasto, a ne ružičasto jer imam narančaste šiške (i čitavu kosu) i uvijek nekako gledam kroz njih.
Sedamdesete volim zbog glamura. A i zbog muzike.
Osamdesete baš i ne volim, ali evo jedna slatka pjesma koju puno cura voli i puno dečki ne voli:
Girls Just Wanna Have Fun
I come home in the morning light
My mother says when you gonna live your life right
Oh mother dear we're not the fortunate ones
And girls they want to have fun
Oh girls just want to have fun
The phone rings in the middle of the night
My father yells what you gonna do with your life
Oh daddy dear you know you're still number one
But girls they want to have fun
Oh girls just want to have ~~
That's all they really want ~~ Some fun
When the working day is done
Girls ~~ they want to have fun
Oh girls just want to have fun
Some boys take a beautiful girl
And hide her away from the rest of the world
I want to be the one to walk in the sun
Oh girls they want to have fun
Oh girls just want to have
That's all they really want ~~ Some fun
When the working day is done
Girls ~~ they want to have fun
Oh girls just want to have fun,
They want to have fun,
They want to have fun...
ponedjeljak, 29.08.2005.
Pepeljuga
Ovo je priča o Pepeljugi u interpretaciji Roberta Fulghuma:
“Konvencionalna priča o Pepeljugi nikad mi se nije baš jako dopadala. Bar ne ona verzija koja se najčešće priča u Sjedinjenim Državama. Američka je Pepeljuga žrtva zle sreće. Mati joj umire. Otac se ponovno oženi, ali nesretno – za opaku babetinu s dvije narcisoidne kćeri. Pepeljuga preuzima ulogu zlostavljene sluškinje koja spava u pepelu kraj ognjišta. Ne preostaje joj ništa drugo no pomiriti se sa sudbinom.
Sve što Pepeljuga radi dalo bi se svesti na jedno: sanja o sreći. Iako joj se i ne nada. Nikamo ne bježi. Ne sabotira lukavim potezima život svojih životnih suputnica. Ne vadi im opaka srca mesarskim nožem, iako bi baš to zaslužile. O, ne, ništa takva. Jer Pepeljuga je dobra djevojčica. Ona samo cvili i strpljivo prima batine. Ona samo čeka da se dogodi nešto što će izmjeniti njenu sudbinu.
Najednom se, bez ikakva posebnog uzroka i povoda, pojavljuje čarobna kuma pa tako Pepeljuga može na ples u kraljev dvorac. Pepeljuga ne pita: »Draga gospođo, a gdje ste dođavola dosad bili, i zar ne bih mogla dobiti i toplo rublje i topli sendvuč sa sirom i vrećicu pomfrita, a ne samo nekakve prozirne šlapice i vožnju na nekakvoj izmrdanoj bundevi?«
O, ne, ništa takvog. Pepeljuga čini baš ono što joj se kaže i odlazi na ples.
Je li se čarolijom stvorila i vruća kupka? Frizura, malo šminke, manikura? Ne. Trpaj se u kočiju, curo, i bacaj se na Kraljevića. Jer je oran za posao, a Kraljević je sve na svijetu.
I molim, kad bih morao plesati u staklenim cipelicama, dobro bih promislio da li mi se baš hoće, ali ja nisam Pepeljuga. A dvaput bih promislio i prije nego što bih zaplesao s nekakvom neznamom mudrijašicom koja bi se na prijemu pojavila u staklenim cipelama; ta joj je čarobna kuma mogla bar nabaviti nekakve plesne cipele – recimo plitke cipelice od zlatnog aligatorskog lamea s remenom preko tabana. Ali molim, ja nisam ni Kraljević, a očito je i to da ga je čarobna kuma valjano procijenila. Zato što se Kraljević zbog Pepeljuge raspametio, a znate već što je potom bilo.
Pepeljuga sjedi kod kuće i čeka. I ni riječi nikome o tome gdje je bila i što zna. Ona samo čeka. »Možda se nešto dogodi «, glasi Pepeljugina životna deviza. I zato čeka još malo.
Sve dok se Kraljević ne pojavi. Zajedno s nožnim fetišem. Nije pogledao kroz vrata, ugledao dva gabora i jednu musavku, pa produžio. O, ne, nije on od takvih. Njega nije briga ni za ljepotu ni za karakter niti za čistoću. Njega zanima samo pravi broj noge. A ni Pepeljugu nije mnogo briga. Ako Kraljević želi baš to, neka mu bude po volji.
»I tako su živjeli sretno sve do svoje smrti «, veli priča. Ja se baš ne bih zakleo.”
petak, 16.09.2005.
TAMO I OPET NATRAG
Bijah na moru.
Shvatila sam neke stvari koje sam zapravo već i prije znala. Kao prvo, ja na plaži izgledam groteskno. Zamislite sunce, more, plažu i sve što već ide uz to, a onda na površini vode nešto fluorescentno. To bih bila ja. Zeleni luftić, narančasti badić, bijela koža i narančasta kosa i sve to skupa fluorescentno.
No, uspjela sam preplanuti do najsvijetlije beige nijanse. Toliko o tome.
Nadalje, kad sam šetala kamenim ulicama jednog našeg grada shvatila sam da nije bitno jesi li ti u Hrvatskoj ili JI Aziji. Ulice su uvijek nepoznate, a nebo nad gradom plavo. Na svim stranama svijeta ima toliko kutaka koje nakada neću otkriti, a to me žalosti.
Posljednja stvar koju sam shvatila je to da je život najljepši kada ne tražiš ništa od njega. Kada nemaš nikakvih čežnji.
Možda sam čitav život sama i možda ću i ostati sama, ali kad je tako onda niti ne mogu znati kako je to biti u dvoje i mogu mirno živjeti u blaženom neznanju.
Ozbiljno mislim da je život lijep.
srijeda, 21.09.2005.
Irska
Ma ne osjećam se tako grozno loše, jednostavno ponekad ne mogu disati, što me plašilo. Ali naučila sam kako se ponašati u takvim trenutcima. I da, pokušavam više ne razmišljati o smrti. Nisam depresivna ili nešto tako, jednostavno čitavo vrijeme razmišljam o tome kako je život neizvjesan, kako je sve možda samo privid, kako neznam što dolazi nakon ovoga...
Danas sam se jedva digla iz kreveta. Osim što jako volim spavati i prosjek mi je otprilike deset sati, imala sam i gadnu upalu mišića i bilo mi je skoro neizvedivo stati na noge. Naime, krenula sam na fitness. To možda ljudima koji me ne poznaju nije čudno, ali da me poznajete bilo bi. To mi je, ako sam dobro izbrojala, 12. po redu aktivnost kojom sam se počela baviti (od svih drugih sam dakako odustala). Bilo je tu od standardnih kao što su: engleski, violina,bas-gitara, plivanje, tenis.. do sasvim neobičnih: košarka (visoka sam 160), padobranstvo, trbušni ples, akrobatski r'n'r itd.
Uglavnom, htjela sam zapravo pisati o Irskoj jer sam vidjela jedan super blog na tu temu. Moja ljubav prema Irskoj muzici počela je kada sam imala 13 godina. Sestrična me pitala bih li željela ići s njom na koncert irske folk muzike (ne znam zašto, ali ja sam to zamislila vrlo slično jodlanju) i ne znam ni sama zašto, ali pristala sam. Koncert je bio od grupe The Cannons (Sean Cannon iz Dublinersa i njegov sin James). Bilo je tako daleko od jodlanja. Prekrasno su pjevali i svirali gitare.
Tu sam večer prvi put čula da sa svojom prirodno crvenom kosom i pjegicama izgledam kao Irkinja. Možda mi se zato ta kultura toliko svidjela, zbog toga jer osjećam neku pripadnost.
Od tada nisam propustila niti jedan njihov koncert u Zagrebu, a prošle sam godine počela ići i po cijeloj Hrvatskoj.
Neopisiv je taj osjećaj kada ih slušam. Kao da svijet oko mene stoji. Ništa više nije važno osim glazbe. Možda je to zbog Jamesovog divnog glasa. Ili zbog zvuka gitare. Ili sam konačno našla ono što sam tražila...
Zato sam zapravo Ginger Lady, zato jer James divno pjeva Rainy night in Soho. I zbog boje kose :)
petak, 23.09.2005.
Bosanski hot lajn
Jedva pišem jer me bole ruke i jedva sjedim jer me bole leđa. Da, još uvijek idem. Ako ništa drugo barem mogu do suza nasmijavati ljude. Jučer smo se P. i ja mučile s utezima od dvije kile, kad sam radila vježbe za leđa doslovno je izgledalo kao da metem pod kosom itd. Zanimljivo je nama.
Vidjela sam se danas s V., a sa I. se vjerojatno neću više niti vidjeti. Tužno je to.
Na hot lajn me zapravo podsjetila V. jer je rekla da ta ženska zvuči kao moja sestra L. Zapravo da, svi koji je poznaju je pitaju dal je ona to snimala. Meni inače ta ženska zvuči ili kao da ima gripu ili kao da će svaki čas zaspati ili kao da je na samrti. Pitam se koga bi ta mogla napaliti. I stvarno mislim da su neke njene želje (u nedostatku bolje riječi) fizički stvarno neizvedive. Al dobro...
Bila sam jučer na Mjesecu. Lijep pogled. Stvarno lijep. :) Zapravo smo se frend i ja popeli na nekakvu raketu u parku i pravili se da putujemo. Ja sam bila sretna jer nisam zapela u tom čudu jer je predviđeno za djecu, a ja to valjda više nisam. Barem ne zakonski.
Ovaj svijet nepovratno ide k vragu. To sam danas shvatila. (zapravo nisam danas nego davno prije, al eto opet mi je palo na pamet). Ono što ljudi oko mene žele, vole, njihove ambicije... Gdje je tu mašta, zar je novac sve? A sve se vrti oko novca.
Kad slušam srednjoškolce postajem šokirana. Razlog života - izlasci? (i to u Best, ni više ni manje). Dobro, ja sam u srednjoj školi htjela postati diktator, ali barem sam se bavila nečime (imala sam jako dobro razrađenu taktiku).
Svijet i ja. To je kao stih iz jedne pjesme: Svet se vrti, ja stojim... i to jako zbunjena.
subota, 24.09.2005.
Test osobnosti
Ne znam kako točno ide, ali ovo je najzanimljiviji dio. Zapišite prvu od asocijacija koje vam padnu na pamet vezane uz slijedeće:
pas
mačka
kava
more
Ja sam za psa zamislila nešto što nisam mogla izraziti riječima. Nešto veselo, glupavo što gleda u križ. Mačka - okretna. Kava - aromatična. More - vječno.
A sad evo rješenja:
Pas označava tebe, mačka tvog idealnog partnera, kava seks, a more tvoj život.
Sviđa mi se što mi je život vječan (ako), sviđa mi se kava, sviđa mi se i za partnera, ali pas ... ne znaš što bih rekla.
utorak, 27.09.2005.
Ovako Ginger vozi
Dnevnik vozačice
Hurraaaa, dobila sam vozačku dozvolu!
Napokon mogu voziti svoj auto, bez da mi instruktor stalno ponavlja: "Pazi! Krivi smjer., Pazi pješak!"... i slično. Uopće ne razumjem kako sam ga podnosila dvije godine.
8. ožujka
Autoškola je priredila zabavu jer sam završila. Instruktori su bili ganuti. Jedan je rekao da će darovati misu za mene. Čini mi se da je jedan od njih imao suze u očima te je rekao da će nazdraviti meni. Jako ljubazno. ali mislim da moja vozačka nije toliko bitna za takvo pretjerivanje.
12. ožujka
Kupila sam auto! Nažalost sam ga morala ostaviti u salonu da mi zamjene zadnji blatobran jer sam ubacila u rikverc umjesto u prvu. Nemam prakse... tek jedan tjedan vozim.
14. ožujka
I konačno moj auto. Bila sam tako zadovoljna da sam odlučila ići malo voziti. Vjerovatno su i drugi imali istu ideju jer je iza mene bilo puno auta; trubili su ko ludi... vjerovatno je bila svadba pa sam se im pridružila i smanjila brzinu iz 15 na 10 Km/h. Vjerovatno im je odgovaralo jer su počeli još više trubiti.
22. ožujka
Moji susjedi su super.Napravili su natpis "PAZI MANEVAR", dali su mi najveće parkirno mjesto te su zabranili djeci da se igraju dok ja manevriram. Mislim da zato da mi ne bi smetali. Kako su dobri ljudi.
30. ožujka
Drugi vozači stalno trube i pokazuju nekakve znakove. Mislim da je ljubazno, ali je opasno. Neki tip mi je nešto govorio, ali ga nisam razumjela, jer nisam naąla gumb za otvaranje prozora... umalo sam pogodila pješaka. Dobro je da sam vozila svojom putujućom brzinom... 15 na sat.
10. travnja
Malo su čudni ti vozači. Ne samo da stalno mašu, nego stalno i viču. Neznam šta hoće jer još uvijek nisam našla gumb za otvaranje prozora... možda mi žele dati kakve informacije. Mislim da je tako jer sam čula jednog kad je reko:
"Idi kući, idi!".
Nevjerovatno je, kako je znao da idem kući. Kad nađem gumb za otvaranje prozora, će mi biti malo jasnije šta mi pokušavaju reći.
19. april
Grad je slabo osvjetljen. Danas sam prvi put išla van noću te sam morala stalno imati duga svjetla upaljena da bi nešto vidjela. Izgleda da su se i ostali vozači, koji su vozuli nasuprot slagali samnom jer su i oni palili duga svjetla. Jedino
što ne razumijem, zašto su trubili. Možda za ustrašiti psa ili mačku... mah,čudaci.
26. travnja
danas sam imala prometnu nesreću. Ušla sam na rolotor (kružni tok) (na Slo se kaže RONDO što je ona pisala kao roTUndo :-) opp. :-) ) te kako je bilo puno automobila (ne da pretjerujem, ali bilo je najmanje 4), nisam mogla izaći. Kružila sam i tražila mogućnost za izlaz. Od kruženja se mi je zavrtilo u glavi te sam udarila u spomenik na sredini rolotora. Morali bi ograničiti vožnju u rolotoru na 1 auto.
3. svibnja
Nesreća me drži i drži. Išla sam po auto u garažu te kad sam izlazila na cestu, sam fulala pedalu te pritisnula gas umjesto kočnice. Pogodila sam prolazeći auto te mu razbila cijelu desnu stranu. Čista slučajnost je bila da je to bio moj instruktor vožnje. Dobar čovjek... bez razmišljanja. ja sam ustrajala na tom da sam ja kriva, ali on je konstantno
ponavljao: "Oprosti mi Bože, molim te!.... Oprosti mi Bože, molim te"
srijeda, 28.09.2005.
I sad... tko se hoće voziti samnom?
Najtragičnije je što ja ipak još nemam vozačku, ali pala sam samo dva puta (još uvijek mislim da to nije tako strašno).
Zapravo htjela sam pisati o jednom fenomenu koji još uvijek ne mogu shvatiti. Ja naime, recimo da volim puno pričati. I sad neki dan kad sam bila vani sa sestrom, optužena sam da previše pričam, da se od mene ne može doći do riječi itd. L. je pričala puno manje od mene i njoj su rekli da je šutljiva. Gdje je tu granica?
Sutra ću dobiti sve nastavke Oza, frendica će mi spržiti!!!!To mi je jedna od najdražih serija. Kod mene je to zapravo bilo na granici s opsesijom. Naravno, sve sam unaprijed znala što će biti jer sam vidjela na internetu i onda sam pričala svima koji su me htjeli slušati. Čak sam i profesoru na faksu objašnjavala kako će Beacher ubiti Kellera. I instruktoru iz vožnje. To je zapravo bilo prije nego li sam shvatila da nisam u mogućnosti istovremeno voziti i pričati. Jednom prilikom sam mu obješnjavala Descartesovu filozofiju i skrenula u suprotan smijer. Priznajem, tragično sam glupa za upravljenje motornim vozilima. Uostalom baš me briga, ko da sam ikad htjela biti šofer. A do faksa ću valjda nekako doći.
četvrtak, 29.09.2005.
Lov na vještice
Neki dan sam u novinama pročitala članak o tome kako Benedikt XVI. planira zabraniti homoseksualcima da se zarede. Prvo sam se do suza nasmijala, a onda sam shvatila da to zapravo uopće nije smiješno. Moja predviđanja se polako obistinjuju - on počinje lov na vještice.
Zašto bi bilo važno voli li netko muškarce, žene ili čak životnje ako se već odlučio na život u celibatu. I nije mi jasno kako oni namjeravaju otkriti kakva je čija seksualna orijentacija. Pa neće valjda netko doći i reći: Dobar dan, ja bih se zaredio, ali samo da znate ja sam gej.
I nije li grijeh prakticirati homoseksualnost, a ne homoseksualnost sama?
Još mi jedna stvar nije jasna. Kršćanstvo bi trebala biti religija ljubavi, zasnovana na zapovijedima ljubavi. Nije li apsurdno da religija ljubavi zabranjuje ljubav. Neki kažu da je homoseksualnost neprirodna. Pa što je danas prorodno? Ja se ne sjećam da sam odjeću ubrala na drvu, niti da sam mobitel, mikrovalnu i sl. iskopala iz zemlje.
Nema ništa prirodnije od ljubavi i seksa.
Meni se čini da nas Crkva i onaj naci na čelu žele vratiti na drveče...
petak, 30.09.2005.
“... nikada nisam volio svijet, niti je svijet volio mene. Nikada nisam našao prave riječi, ali možda ipak postoje riječi koje znače ono što kazuju, nade koje nisu zabludne, vrline koje nisu gluma, ali one nisu to što rukovodi ljudskim životima i ne nalaze se često... ”
BYRON, Putovanja Childea Harolda
subota, 01.10.2005.
Komentar za Šovinista
Evo, ja sam ipak sa svojim 'ispranim mozgom' odlučila komentirati post sa sovinist.blog.hr.
Kao prvo, mislim da je žena (pritom ne mislim na sve žene jer nas zaista ima svakakvih) vrlo sposobna da bude dominantna na društvenoj sceni, isto kao što je velik broj muškaraca sposoban biti klaun (neki kao da to i priželjkuju).
Drugo: muškarci imaju daleko jednostavniji psihološki sustav.
Treće: ako žene uspijevaju uspostaviti nevidljivu dominaciju nad muškarcima to mogu protumačiti samo kao glupost i nesposobnost muškaraca, a ne kao žensku pokvarenost.
Četvrto: ovo me zaista fasciniralo, pa citiram: Primarni interes žene, nisu izvanjske stvari svijeta, ne niti filozofija niti politika niti tehnika, niti religija.
Nisi li ti u jednom od svojih postova napisao da je bolje biti muškarac jer možeš sjediti raširenih nogu, podrigivati i kojekakve druge gluposti? E pa to ti nije filozofija, niti je religija smatrati da si na čelu nekakovog imaginarnog Božjeg poretka, niti je politika želja za povratkom u kameno doba gdje bi se u miru mogao šetati s toljagom u ruci.
Koliko ti produhovljenih muškaraca poznaš i smatraš li se sam takvim?
Peto: ...jer umom svjesna čovjeka ne možeš manipulirati? Kako objašnjavaš to da žene mogu manipulirati muškarcima?
Šesto: Žene guraju kolica s djecom kao da su oslobodile svijet? Ti misliš da je gurati kolica s djecom odraz bahatosti? I da sve žene žele djecu da bi kasnije lakše ucjenjivale muškarca. Pokušaj to reći svojoj mami, molim te. Jako me zanima što će ti reći na to.
I uostalom u koje ti birceve izlaziš da vidiš toliko beba?
Sedmo: Nađu se ponekad isprani mozgovi koji ovakvo razmišljanje smatraju lošim, ali to su jednostavno - isprani mozgovi.
Da, dobro, ja imam isprani mozak i zato to komentiram. Ja ću navesti tri razloga zašto netko takve stvari piše. Dakle postoje tri tipa muškarca koji postaju šovinisti:
a) ovaj tip muškaraca je vjerojatno stravično ružan i nema jednostavno ženama što ponuditi (na duhovnoj razini) i zbog toga ga one izbjegavaju. Da ne bi morao priznati da nešto s njim nije u redu radije vjeruje da su žene izopačena čudovišta.
b) Ovaj tip muškaraca sam je po sebi primitivan i zbog toga ga žene zaobilaze, a on ih zato mrzi i tu se stvara začarani krug
c) Latentni homoseksualci
Uglavnom, moje vjerovanje je da su neki muškarci postali šovinisti jer ih žene zaobilaze... isto kao što ih je zaobišla i evolucija.
- 13:13 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Uf, vidim da si se potrudila... prvo da razjasnim neke stvari - niti sve žene smatram kokošima, niti sve muškarce smatram muškarcima, već ih smatram pičkicama. Osim toga ovaj post nisam ja napisao već su to rečenice drugih ljudi koje sam samo citirao, zato sve i djeluje zbrčkano. a sada da odgovorim na tvoje:-----------------------P rvo: slažem se. Drugo slažem se djelomično, jer to ne mora nužno biti loše. Treće: ova teorija sa nevidljivom dominacijom nije moja izmišljotina, ali makar se ti ne slagala sa teorijom 'nevidljive dominacije' nisi ti ta koja pokusavas manipulirati masama. A ako ne vidis tu manipulaciju onda pokusaj malo bolje gledati, tu je. Vjeruj mi. 95% ljudi nije svjesno te manipulacije, nazalost. Cetvrto: taj post je ako se ne varam bio nekakv bezvezni popis stvari 'zasto je bolje biti muskarac'. Takvi popisi su tu radi humora i ne izrazavaju moje stajaliste. Peto: zato sto nisu svi muskarci 'svjesne' osobe vec pickice. Sesto: guras tudje rijeci u moja usta - ne zele sve zene to, ali dosta njih - da. ------------------------------ ----------------sedmo: a) nisam stravicno ruzan, zene me ne izbjegavaju i ne smatram da su sve zene izopacena cudovista. b) mozda po nekim standardima imam primitivna stajalista, po nekim drugim standardima moderna, ali citaj malo moj blog pa ces vidjeti moja stajalista. c) nisam latentni gej, ali da jesam ne bih se toga sramio. (Šovinist 01.10.2005. 22:59)
Ovo sedmo se nije odnosilo na tebe jer zapravo mislim da si ti šovinist čisto zbog zabave. Znam da nisi ti to napisao, ali sam pretpostavila da se slažeš sa svime što je napisano. (ginger lady 02.10.2005. 02:04)
Upravo pročitah čitav blog i sad znam tvoje stavove. S nekima se slažem, s nekima ne (većinom ih smatram nekom tvojom provokacijom). Jedino još nisam uspjela shvatiti gdje je točno ta granica između kokoši i 'normalnih žena'. (ginger lady 02.10.2005. 03:20)
mudro, dobro si me procitala. A ni ja jos ne znam tu granicu izmedju kokosi i zena... samo znam da se zena nakon par sati upoznavanja moze svrstati u jednu skupinu jer prevlada karakter ili kokoši ili žene. (Šovinist 03.10.2005. 22:26)
btw ajd pliz nastavi ovo preko mejla, nema smisla ovako preko komentara.. :) (Šovinist 03.10.2005. 22:28)
nedjelja, 02.10.2005.
IGRAČKA VJETROVA
Pati bez suze, živi bez psovke,
I budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
Ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
Pa nek te vije bilo kud;
Pusti ko listak neka te mota
U ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije,
Za let si, dušo, stvorena;
Za zemlju nije, za pokoj nije
Cvijet što nema korjena.
ponedjeljak, 03.10.2005.
Brodolom
Brodolom...
Nakon brodoloma, Bogu iza nogu, na divnim otocima nasla se vesela druzba
2 Talijana i Talijanka
2 Francuza i Francuskinja
2 Nijemca i Njemica
2 Grka i Grkinja
2 Engleza i Engleskinja
2 Bugara i Bugarka
2 Japanca i Japanka
2 Kineza i Kineskinja
2 Amerikanca i Amerikanka
2 Irca i Irkinja
Tijekom mjesec dana na otocima stanje bijase ovakvo:
Jedan Talijan je ubio drugoga zbog Talijanke.
Dva Francuza i Francuskinja bezbrizno zive u "menage-r-trois".
Dva Nijemaca su dogovorili fiksni raspored posjeta Njemici.
Grci su se zaljubili, a Grkinja rinta, kuha i posprema.
Dva Engleza cekaju da ih netko predstavi Engleskinji.
Bugari su se zagledali u beskonacni ocean, zatim dobro pogledali Bugarku, pa su skocili u ocean i zaplivali.
Japanci su poslali fax u Tokio i cekaju upute.
Dva Kineza su otvorila restaurant, prodavaonicu tekstila, apoteku i praonicu, Kineskinja je zatrudnila pa cekaju novu radnu snagu.
Dva Amerikanca razmisljaju o samoubojstvu jerbo se Amerikanka stalno zali zbog svog izgleda i stanja tijela, razmislja o biti feminizma, govori da moze sve sto oni mogu, zali se zbog nepravednog rasporeda obavljanja kucanskih poslova, tvrdi da zbog palmi i pijeska izgleda debela, spominje bivsega decka koji je cijenio njezino misljenje i bio prema njoj njezniji i pazljivi nego oni, tvrdi da se popravlja njezin odnos s majkom i zadovoljna jer su porezi nizi i ne pada kisa.
Irci su svoj otok podijeli pak na Sjever i Jug, napravali pecaru i poceli proizvoditi whiskey od kokosovih oraha. Nemaju pojma jel se netko spetljao, jer im je sve maglovito nakon prvih par litara. Ali su neopisivo sretni jer vide kako je Englezima neopisivo dosadno.
četvrtak, 06.10.2005.
Osmijeh
Taaaaako sam umorna. Počela mi je, naime, akademska godina. Bilo je to, zapravo, sasvim neočekivano jer sam mislila da počinje idući tjedan. Jučer sam imala deset sati sa samo jednom pauzom. Sasvim nehumano.
Ali sve to nije važno; ovaj faks me toliko inspirira. Već se vidim na radnom mjestu (nebitno kojem) i znam da sam dobro odabrala. Jest da sam se svojevremeno vidjela i kao diktatora (lagat ću ako kažem da me to prošlo), ali ovo je barem realno.
Sada bih vjerojatno trebala učiti, ali eto... Čitam malo tuđe blogove, zavirujem u tuđe živote...
Jedini problem na faksu je slijedeći: ne mogu se prisiliti da se osmjehnem ljudima. Ja se jako volim smijati, odnosno osmjehivati, a posebno mi je drago kad mi ljudi kažu da imam lijep osmijeh. Valjda sam premorena.
Do sada mi je (što se mog pokazivanja ljudi u javnosti tiče) bila najljepša situacija kada sam iz tramvaja vidjela mladog crnca sa dredovima. Izgledao mi je jako simpatično i nasmijala sam mu se. On mi je uzvratio osmijeh i mahnuo mi. Meni takva jedna mala gesta od strane nepoznate osobe puno znači.
Upravo zbog toga mi je žao što sam ja toliko kisela ovaj tjedan. Vjerojatno ljudima izgledam kao čuvarica konc-logora.
Možda me ova pjesma inspirira, napisao ju je tata jedne moje prijateljice.
K'o sunce sto dolazi zorom
K'o mjesec zut sto nocu sja
Tako mi draga znaj izgledas ti
Dok sa smijeskom promatras svijet.
Ne mijenjaj nikada svoj osmijeh blag
Cuvaj ga, on je sve sto mi pruzas sad.
K'o jutra sto dolaze zorom
K'o rosa sto na cvijetu sja
Tako mi draga znaj izgledas ti
Dok sa smijeskom promatras svijet.
nedjelja, 09.10.2005.
Turn, turn, turn
Našla sam odgovor za svoje crne misli među svojom kolekcijom ploča. (Da, vjerojatno nije normalno da osoba od 19 godina sluša ploče, ali ionako nikad nisam tvrdila da sam normalna).
Dobila sam ga od Byrdsa:
To everything (turn, turn, turn)
There is a season (turn, turn, turn)
And a time for every purpose, under heaven
A time to be born, a time to die
A time to plant, a time to reap
A time to kill, a time to heal
A time to laugh, a time to weep
To everything (turn, turn, turn)
There is a season (turn, turn, turn)
And a time for every purpose, under heaven
A time to build up,a time to break down
A time to dance, a time to mourn
A time to cast away stones, a time to gather stones together
To everything (turn, turn, turn)
There is a season (turn, turn, turn)
And a time for every purpose, under heaven
A time of love, a time of hate
A time of war, a time of peace
A time you may embrace, a time to refrain from embracing
To everything (turn, turn, turn)
There is a season (turn, turn, turn)
And a time for every purpose, under heaven
A time to gain, a time to lose
A time to rend, a time to sew
A time to love, a time to hate
A time for peace, I swear it’s not too late
Neki djedica i je jučer pred Melinom rekao da imam osmijeh kao Tereza Kesovija. Bolje da se ja ne smijem.
Danas sam čitav dan provela u nekom paralelnom svemiru.
Ljudi oko mene nešto govore, rade, ali meni se čini kao da se sve to dešava negdje drugdje, kao da ja nisam dio toga. Potpuno sam odsutna duhom.
Hodam po cesti mi razmišljam o tome što će se sve promijeniti, hoću li ja uvijek hodati istim putevima, hoću li se poželjeti ikada vratiti u određene periode života, hoću li poželjeti da sam nešto učinila drugačije, hoće li me napustiti netko od dragih osoba.
Mislim da se jednostavno bojim odrastanja, onoga što slijedi. Osjećam se još tako malom i nespremnom za život.
Nekako ne znam što će meni uopće život. Zašto smo mi na ovome svijetu, postoji li neki boli? Ili gori?
Najbolje od svega je što ja uopće ne želim razmišljati o tome, sve to vodi samo do napadaja panike (koje na svu sreću u zadnje vrijeme nisam imala) i osjećaja neinteligencije jer toliko toga ne znam i toliko odgovora ne mogu dati...
utorak, 11.10.2005.
Upravo me čeka nešto grozno - učenje deskriptivne geometrije. Radije bih okopavala vrt, hranila svinje, djelila Kulu stražara ili bilo što slično tome.
Zapravo trebala sam već početi, ali moram se nekome požaliti, pa makar to bio i kompjutor. (Ja zapravo nemam pojam o tome da bi zapravo netko stvaran to mogao i pročitati).
ponedjeljak, 17.10.2005.
Opet sam užasno umorna. To mi je kronično stanje u posljednje vrijeme. A ne mogu spavati zbog punog mjeseca.
Danas je na faksu bilo darivanje krvi. Ja sam zaboravila i osobnu i onu malu plavu knjižicu pa nisam mogla sudjelovati. Možda je tako i bolje. Zadnji put sam nakon toga prespavala dva dana jer nisam imala snage ustati se iz kreveta. Iako, bolje da ja ne mogu dva dana ustati, nego da netko više nikada ne ustane zbog nedostatka krvi. Svi mi moji strahovi izgledaju tako bezrazložno.
No, ipak, moja primarna zadaća je studiranje. Zato je bolje da dam krv onda kada ću imati dva dana slobodna za spavanje. A to će valjda biti uskoro.
Ne znam jesam li spomenula da mrzim deskriptivnu geometriju? Danas mi je dvosatno predavanje oduzelo deset godina života. Za mene je to i fizički i psihički napor.
Sada vjerojatno idem spavati (koliko će to biti u mojoj moći) jer sam premorena. Tako je to kad si nadobudna brucošica.
četvrtak, 20.10.2005.
Jadan moj blog, uopće se ne da otvoriti.
Otkad sam krenula na faks osjećam da mi se socijalni život poboljšava. Upoznajem nove ljude svaki dan, više ne vegetiram doma. Jedino što moram stalno učiti predmete tipa matematika i fizika i odvratna deskriptivna geometrija, ali i to je bolje nego ne raditi ništa. Život mi konačno dobiva neki smisao, odnosno ide u nekom pravcu. Bez obzira na sve, ipak se kreće.
nedjelja, 23.10.2005.
Super, napisala sam post i jednostavno se izbrisao.
Imala sam jučer jako čudan dan. Počevši od sna. Sanjala sam da moram ići roditi, ali uopće nisam trudna. Na kraju sam zaključila da je to prenaporno i odlučila ipak otići na kavu.
Imala sam u jutro ispit iz sociologije rada i profesionalne etike. Baš se pitam kako će to ispasti.
Ključni događaj dana bila je skupština mladih jedne stranke. Shvatila sam da moja generacija ne može očekivati nikakav preporod. Svi se samo žele baviti politikom radi politike. Važnije im je donošenje članaka o donošenju članaka koji se opet donose zasigurno zbog nekih drgih članaka. I tako sve u krug.
Nema tu nekog entuzijazma.
Ili bi svi željeli pričati o ratu ili bivšoj državi o čemu ja nemam što za reči jer sam se u to vrijeme još igrala s barbikama, a ne želim samo prepričavati oprečna razmišljanja iz brojnih knjiga na te teme.
Ja nisam došla tamo da sve zadivim svojim poznavanjem povijesti. A i rat i Jugoslaviju treba ostaviti iza sebe.
Osim toga, najviše mi je zasmetelo kada je izabran izvršni odbor, a neki tip je na to rekao da mu je drago vidjeti da su to sve pravi muškarci, a ne kao onaj Manzin (koji je nekada bio na čelu mladih te stranke). I onda se još čude što je zbrisao nakon mjesec dana.
srijeda, 26.10.2005.
Odlučih napisati nešto prije nego li se srušim od umora i razmažem svu šminku pretjeranim trljanjem očiju.
Zapravo sam jako sretna jer sam konačno počela plesati balet. Možda i je glupo početi sa 19 godina, ali to mi je bila želja još od malena, nažalost nikada ostvarena.
Shvatila sam da je život vjerojatno samo jedan i ne želim na kraju misliti: šteta što nikada nisam...
Iako, kad nešto jako dugo želiš i to se konačno ostvari, postoji neki osjećaj praznine. Isto kao kad sam prošle godine upoznala jednog pjevača kojeg sam željela upoznati još od kad sam imala 13 godina, isto se javio taj čudan osjećaj. Kao da uopće nisam pretjerano sretna, kao da je sve to skupa nešto normalno i zdravorazumski. Vjerojatno bih se da konačno postanem veliki diktator osjećala isto - kao da više ničemu u životu ne trebam težiti.
Dobro je rekao Balašević - snovi najčešće vrede, tek kad s tobom osede, kad s tobom ostare
nedjelja, 30.10.2005.
Joj ovaj blog nikad ne radi kad imam inspiracije.
Četvrtak mi je bio sasvim lijep dan. Imala sam samo jedno predavanje i to meni najdražu deskriptivnu geometriju. No, nema veze, čak je i dobro prošla. Inače bismo mi jadnici koji studiramo po Bolonjskom procesu trebali iz svakog predmeta svaki sat pisati nekakve ispite, ali za sada to prakticiraju jedino profesori iz deskriptivne. Na svu sreću u četvrtak nismo pisali jer su shvatili da nitko nema pojma.
Kad sam se vraćala doma, stajala sam u busu kraj prozora i topli vjetar puhao mi je u lice. To je tako divan osjećaj. Smirujuć.
Kasnije tog dana išla sam u Botanički vrt. Tek sada shvaćam ljepotu jeseni koja je sve ove godine prolazila mimo mene, a ja se nisam niti osvrnula.
Prije sam mrzila jesen, sada me tako smiruje. Počinjem uživati u svakom toplom danu, svakom šuštanju lišća, svakoj zraci sunca.
Shvatila sam da se još našto događa samnom, što mi nije ni najmanje drago. Možda se zaljubljujem.
U mom slučaju takve stvari nikada ne završe dobro za mene, tako da ja uglavnom pokušavam izbjegavati takve situacije koliko god mogu.
Možda bih ovo mogla izbjeći na vrijeme. Pokušat ću, jer već sad vidim da nikuda ne vodi.
Na kraju dana bila sam neopisivo sretna jer sam dobila rezultate ispita. Dobila sam 5!!!
Kažu da prestaneš biti brucoš kad prođeš ispit, padneš ispit i spavaš s asistentom. Za ovo zadnje mi stvarno nitko ne pada na pamet.
Čitav vikend planiram kako ću učiti i onda uvijek u zadnji čas odlučim ići van, vratim se kasno, dugo spavam... Preloše za jednu štrebericu :)
utorak, 01.11.2005.
Noć vještica
Čitav ovaj produženi vikend sam planirala učiti... Pomak od planova bio je vrlo malen.
U petak sam odlučila ići u Kset. I prošetati svoje nove cipele. Najveća pogreška ovog vikenda.
Kada se u Ksetu pojavite u štiklama i suknji, i to na koncertu od nekakvog nepoznatog benda, ostatak od 99.9% posto ljudi u trapericama i tenisicama će vas gledati u najboljem slučaju čudno.
Ja sam zapravo najčešće isto u trapericama i tenisicama i jednom kad odlučim izgledati malo ženstvenije ispadenem kao glupača dan (ili godine, ili stoljeća).
U subotu sam zaista učila i zaista sam imala najozbiljnije planove ostati doma, da bih ulovila samu sebe kako zovem frendicu van. Završila sam u Tvornici na koncertu Debelog precjednika (točno tako se piše) i nekakvom natjecanju u skejtanju. Čitavo vrijeme sam si govorila: ti si postala prestara za ovo. Više nemam 15 godina i više mi nije zabavno naguravanje u prvom redu. Mislim da još uvijek imam modrice i pokoje slomljeno rebro.
U nedjelju nisam išla van, ali opet nisam pretjerano učila (već me počinje hvatati panika da ništa neću stići). Ridala sam doma uz Mostove okruga Madison. Ponekad znam biti tako plačljiva. I u svemu uvijek vidim neku tragiku. Vrlo loša karakterna osobina, rekla bih.
I eto sad sam došla na Noć vještica. Onako tradicionalno, otišla sam u Močvaru. Još jedna pogreška.
Bilo mi je glupo maskirati se kao vještica, pa sam se odlučila za (neuspjelu) hare krišna kombinaciju. Zapravo sam izgledala kao hibrid Aladina i hipija.
Stavit ću sliku na blog kada prokužim kako se stavljaju.
Opet sam se osjetila tako starom kada je hrpa maloljetnika vrištala na Nirvanine pjesme i naguravala me. Vrlo je loše naglo postati depresivan usred Močvare odjevena kao hare krišna.
Danas sam šetala grobljem. Iako ne volim groblje i sve što imalo podsjeća na smrt, osjetila sam neki mir, posebno kada sam kroz hladan zrak osjetila nalet toplog zraka pomješanog mirisom voska i spaljene plastike lampaša.
Kako je danas Dan mrtvih, staviti ću ovu pjesmu za mog pokojnog strica, koji je umro prije tri godine.
Slovenska
Nošen dahom sna doleteo je crni golub na moj dlan.
Zašto, ko da zna, al' to sam jutro dočekao umoran.
K'o da sam i ja leteo s njim, krilima teškim, olovnim,
i video svet sakriven iza zlatnih oblaka.
Ako umrem mlad, posadi mi na grobu samo ruzmarin.
Ne dozvoli tad da naprave od toga tužni treći čin.
Nek mi ne drže govore, nek drugom pletu lovore,
ako umrem mlad, zaustavljen u koraku i snu.
O, zagrli me sad, jako, najbolje sto znaš
i nemoj crnoj ptici da me daš.
O ne, ne brini, proći će za tren,
ja sam samo malo lud i zaljubljen.
U mojim venama davni sever samuje
i ja ponekad ne znam šta mu je,
što luduje, od sreće tugu tka
moja prosta duša slovenska.
Uplaši me sjaj milion sveća kad se nebom popali.
Gde je tome kraj? Za kog su tako dubok zdenac kopali?
Zasto se sve to dešava, dal' čovek išta rešava
il' smo samo tu zbog ravnoteže među zvezdama?
O, zagrli me sad, jako, najbolje sto znaš
i nemoj crnoj ptici da me daš.
O ne, ne brini, proći će za tren,
ja sam samo malo lud i zaljubljen.
U mojim venama davni sever samuje
i ja ponekad ne znam šta mu je,
što luduje, od sreće tugu tka
moja prosta duša slovenska.
Đorđe Balašević
srijeda, 02.11.2005.
Opet sam umorna i ne da mi se ništa pisati. Samo sam zapravo htjela napisati da je balet nešto super i tako mi je drago da sam konačno počela plesati. Vjerojatno bih žalila čitav život da nisam.
Trenutno sam čak i uspješna u tome, koliko god ja mogu biti (u društvenim plesovima sam bila katastrofa, ali sam barem nasmijavala ljude).
Ah ništa, sutra sam od osam na faksu i moram se naspavati.
P.S. MARINKO ja nisam ĐUMBIRKA !!!
nedjelja, 06.11.2005.
Nkon otprilike pet sati učenja matematike shvatila sam da više ne mogu i prešla na fiziku... Joj kako sam ja jadna. Sad sam trenutno u stanju nekom samosažaljenja, naročito zbog žuljeva od pisanja na prstima.
Lagano me već hvata panika jer približavaju kolokviji, a moje trenutno znanje baš i nije zavidno.
Jedva čekam da prođu svi ti kolokviji i da gradom zavlada ono predbožično raspoloženje... To mi je jedan od najljepših dijelova godine (iako ih ima puno koji su mi dragi).
Jučer sam bila u HNK-u na nekoj groznoj dramskoj predstavi. Moja prijateljica i ja imamo običaj uzimati pretplatu u HNK-u. Volim balete, obožavam opere, ali drame su im svake godine sve gore.
Za mene predstava u kazalištu mora biti lijepa. Ne volim naturalističke prikaze zbilje. I nije mi jasno zašto apsolutno svi teže tome da im predstava bude 'moderna', a jako malo njih je sposobno to kvalitetno napraviti.
Uglavnom, predstava je trebala biti Heraklo. Prvih pola sata se glumci prešetavaju po pozornici i bez riječi gađaju nekim voćem (mislim da su u pitanju jabuke). Onda malo pjevaju gange. Pa gužvaju nekakve novine i bacaju ih po pozornici. Tu je još i nekakav tip koji ili trči u krug po pozornici ili radi neke hatha joga položaje... I tako u nedogled.
Meni je to besmisleno.
utorak, 08.11.2005.
Priča
Ovo sam dobila na mail:
Djevojka je cekala avion u cekaonici jednog velikog aerodroma.Posto je trebala dugo da ceka, odlucila je da kupi knjigu da bi joj vrijeme brze proslo.Kupila je knjigu i paketic keksa.Sjela je u cekaonicu VIP da je
niko nebi uznemiravao.Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je citao novine.Kad je ona pocela da uzama keks i gospodin je uzeo jedan.Ona se sokirala, ali nista ne rece i nastavi da cita knjigu.U sebi je
pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo vise hrabrosti, do sada bih ga vec udarila...Svaki put kad je ona uzimala
jedan keks, covjek pored nje, ne obaziruci se ni na sta, je uzimao isto tako jedan.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli:bas me interesuje sta ce sad uraditi!!! Covjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!Ovo je zaista previse poce da uspuhuje sokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz cekaonice. Kada se osjecala malo
bolje,nakon sto ju je prosla huja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neprijatne dogadjaje.Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci i u tom trenutku ugleda paketic keksa jos uvijek netaknut.Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali on je, bez
sokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj
posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, koja se cak osjecala povrijedjena u sopstveni ponos i osjecanja.
ZAKLJUCAK:
Koliko puta u nasem zivotu cemo ili smo pojeli tudji keks, a da to nikad necemo ili nismo ni saznali?
Prije nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i
prije nego sto se pocne misliti lose, GLEDAJ sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
U zivotu postoji 5 stvari koje ne mogu da se vrate:
- Kamen kad je bacen;
- Rijec nakon sto je recena;
- Mogucnost nakon sto je izgubljena;
- Vrijeme kad je proslo;
- Ljubav za koju se NE BORI.
subota, 12.11.2005.
Sada sam se isprijavljivala za BEST-ove tečajeve. Primit ćeme samo ako imaju vrlo bizaran smisao za humor... U iduća dva tjedna pišem četiri kolokvija i zapravo se ne bih smjela maknuti iz kuće... Mislim niti nisam, ali ne učim.
Osim ambicije da sve ispite dam preko kolokvija imam i ambiciju učlaniti se u studentski zbor, što svi smatraju čudnim. Što je tako loše u tome? Samo imam malo više ambicija nego drugi.
Žalosno mi je vidjeti ljude koji na predavanjima čitaju novine ili spavaju. Zašto onda uopće studirati? Zašto ne bi radili nešto društveno korisno?
Meni se jednostavno čini da mi je život prekratak da bih ga trošila na beskrajno studiranje. A uostalom, ako se u potpunosti posvetim faksu, onda nemam niti vremena razmišljati o nekim stvarima o kojima ne želim i mogu se lijepo uvjeravati da je faks ipak najvažniji na svijetu.
Znam da nije. ali pravit ću se da je.
srijeda, 16.11.2005.
Neki dan kad sam učila matematiku, misli su mi opet odlutale na pitanja smisla života i smrti.
Uglavnom, trebala sam izvesti neki dokaz na taj način da prvo pretpostavim suprotno (a možda sam i sve krivo radila, ali nije bitno).
Palo mi je na pamet da mi smisao svoga postojanja možda ne trebamo tražiti u sebi, nego u besmislu tuđeg postojanja.
Jeste li ikada vidjeli beskućnika kako pijan leži na klupi pokriven novinama, narkomana potpuno praznog pogleda, odvratnog primitivnog skinsa koji pljuje po cesti, babe kojima je životna ambicija svađati se s maloljetnicima u tramvaju ili što god vam se čini grozno?
Niste li barem na sekundu pomislili da je vaš život bolji i smisleniji?
Ja u tim situacijama ne pomislim da sam bolja osoba ili nešto tako, jednostavno pomislim da sam imala više sreće i bolje šanse, ali barem na trenutak osjetim zahvalnost na tome (ne znam točno kome) i vlastiti mi se život čini barem malo smisleniji.
Vjerujem da mnogo ljudi razmišlja na taj način.
Pa uzmimo kao primjer te, meni beskrajno odvratne, skinse. Mislim da je njihov način razmišljnja: ja sam bolji od ostalih jer ja NISAM Cigan, ja NISAM Crnac, ja NISAM peder...
Sumnjam da se oni smatraju boljima zbog onoga što jesu, jer tu ništa ne bi mogli pronaći ( koji bi od njih mogao reći da je npr. pametan). Takav način razmišljanja im pomaže da stvore bolju sliku o sebi.
Svaka osoba ima svoj sustav vrijednosti i sukladno tome procijenjuju druge ljude. Ako je nekoj curi ljepota najbitnija stvar u životu, gledat će samo od koga je ljepša i biti će zadovoljnija što više takvih nađe.
Ja kod drugih ljudi najčešće gledam manire. Znam da je to glupo i površno, ali mrzim nepristojne ljude.
Gledam i koliko je netko liberalan. Što više, to bolje. Ne volim konzervativne i netolerantne ljude.
No ipak, vjerojatno mi je najbitnije koliko je netko moralan. Kulturi se uz malo truda, svatko može naučiti (barem donekle), preko konzervativnih stavova još bih i mogla priječi, ali vjerujem da nitko ne može naučiti biti moralan.
nedjelja, 20.11.2005.
Ne stoj pokraj mojega groba i nemoj tugovati.
Ja nisam tamo; ne bih u njemu mogao spavati!
S tisucu i jednim vjetrom letim.
Ja sam poput dijamanta, blistavi sjaj snijega.
Na zrelome zitu sunceva zraka;
ja sam njezna kisa jesenja.
Kad se budis u miru jutra,
ja sam uzlet ptice iz svoga gnijezda.
Tu sam! Pogledaj!
Na nocnom nebu blaga zvijezda.
Ne stoj pokraj mojega groba i nemoj plakati.
Ja nisam tamo; ja ne mogu umrijeti.
iz tradicije americkih starosjedilaca
ponedjeljak, 21.11.2005.
Sad sam dosta razmišljala o Indijancima i sjetila sam se pisma poglavice Seattlea koje me uvijek rastuži
Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je mome narodu. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac sveti su pamćenju i iskustvu mog naroda. Sokovi koji teku kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka
Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svog rođenja kada odu u šetnju među zvijezde. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisno cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji.
Tako, kad Veliki poglavici iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto i tako ćemo sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi njegova djeca.
Mi ćemo razmotriti vašu ponudu za kupnju naše zemlje, ali to neće biti tako lako jer ta zemlja je nama sveta.
Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti kako je to sveto i morate učiti svoju djecu kako je to sveto i da je svaki odraz u bistrini vode jezera priča događaja i sjećanja mog naroda. Žubor vode je glas oca moga oca.
Rijeke su naša braća; one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo svoju zemlju morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakom bratu.
Mi znamo kako bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je jednak kao i drugi jer je on stranac koji dođe noću i uzme od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov prijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu rađa djecu, zaboravljeni su. Odnose se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajni nakit. Njegova pohlepa prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam; naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. Ali, možda je to zbog toga što je crveni čovjek divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukca. Ali, možda je to zbog toga jer sam ja divlji i ne razumijem. Buka djeluje samo kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti osamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari.
Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednak dah - životinja, biljka, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad.
Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo svoju zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto kamo će bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo prihvatiti, postavit ćemo jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo zbog ostanka na životu. Što je čovjek bez životinje? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike osamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama, ubrzo će biti i čovjeku. Sve stvari su povezane.
Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da će oni poštovati zemlju, recite djeci da je zemlja s nama u rodu. Učite svoju djecu kao što mi činimo sa svojom da je zemlja naša majka. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na samoga sebe. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari su povezane kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tkaje tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju, čini i samome sebi.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća, poslije svega.
Vidjet ćemo; jednu stvar znamo koju će bijeli čovjek otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenog čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je Njemu draga i štetiti njoj jeste prezirati njenog stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz: možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte svoj krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.
Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na ovu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterij za nas jer mi ne znamo kada će svi bizoni biti poklani i divlji konj pripitomljen, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke umrljan brbljajućom žicom.
Gdje je gušter? Otišao je! Gdje je orao? Otišao je! To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.
utorak, 22.11.2005.
Danas sam tako sretna jer je pao snijeg, jer sam položila informatiku, jer sam dobro prošla kolokvij iz matematike... Život se sastoji od sitnica.
Otkad sam vidjela prve pahuljice snijega, ne mogu skinuti blesav osmijeh sa lica. Jedva čekam ono predbožično raspoloženje u Zagrebu, štandove s kuhanim vinom, lampice, otrcane božične pjesme, klizanje...
Sjetila sam se jedne pjesme (ja sve nekako gledam kroz pjesme) koja mi je baš prikladna u ovom trenutku:
Remorker
Izvodjac Pjesme: Djordje Balasevic
Dolaze snegovi.
Ne vredi, sve vise i vise mi smetaju studeni.
U kosu me nezno k'o sedefnu snalicu udeni,
to mi treba -
moj mali zaklon ispod neba.
Otkaci slepove,
nanisani jutro i pusti tu ladju da klizi.
Pronasli su Ameri sifru za to:
"take it easy" lutko lepa!
Zrela se breskva nebom cepa.
Spusti svetla, oduzmi gas,
smesnih stvari se bojimo.
Mislis da neko pita za nas?
Kao da ne postojimo.
Stavi misli u prazan hod,
stresi zvezde k'o dudove.
I polako nasuci brod
na te plisane sprudove.
I sanjaj...
Odlaze selice.
Leprsaju malena jedra po nebeskoj pucini.
Taj odlazak gusaka uvek me starijim ucini
- put do raja.
O, zar je uzvodno do kraja?
Spusti svetla, oduzmi gas,
smesnih stvari se bojimo.
Mislis da neko pita za nas?
Kao da ne postojimo.
Stavi misli u prazan hod,
stresi zvezde k'o dudove.
I polako nas uči brod
na te plišane sprudove.
I sanjaj...
nedjelja, 27.11.2005.
Nešto lijepo
----- Jedna je učiteljica jednog dana zamolila svoje učenike da na jednom papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj svakog imena. Tada je rekla učenicima da razmisle što je najljepše što mogu reći o svojim razrednim drugovima, te da to napišu kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajalo dok su svi bili gotovi, a prije
izlaska iz razreda, papire su predali učiteljici. Preko vikenda, učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list
papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala
papir s njegovim imenom. Ubrzo su se svi smiješili. "Zaista?", čuli su
se šapati...
"Nisam imao pojma da nekom nešto značim!" te "Nisam znala, da se tako sviđam drugima," bili su komentari.
Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li učenici diskutirali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i drugima.
Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna
njegovih prijatelja. jedni za drugim, oni koju su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da bi mu odali posljednju počast. Učiteljica je prišla posljednja. Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg pitao ju je, "Jeste
li vi Markova učiteljica iz matematike?" Kimnula je potvrdno glavom. Tada je rekao, "Mark je vrlo često pričao o vama."
Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda. Markovi roditelji su također tamo bili i nestrpljivo
su čekali da razgovaraju s učiteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati," rekao jeotac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo. Vjerujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni
komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savinut i rastvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih drugova. "Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili," rekla je majka. "Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo cijenio." Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice.
Charlie se nasmiješio i rekao, "Ja svoju listu također još imam. U najgornjoj je ladici mog radnog stola."
Chuckova žena je rekla, "Chuck me zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album."
"I ja svoj još uvijek imam," rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je."
Vicki je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim sa sobom," rekla je Vicki i primijetila, "Vjerujem da smo svi sačuvali liste"
Učiteljica je bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakala. Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja
koji ga više neće vidjeti.
U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će taj dan biti. Zbog toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno i važno. Reci im to prije no što bude kasno.
ponedjeljak, 28.11.2005.
Ovo sam skinula s filipdobric.blog.hr
Ponekad vam ljudi dodju u zivot i vi odmah znate da je njihova
uloga da budu tu,da sluze nekoj svrsi,pomazu vam otkriti tko ste
ili sto zelite biti.Nikad ne znate tko bi od ovih ljudi to moga biti:
Vas susjed,profesor,davno izgubljen prijatelj,momak/djevojka,ili
potpuni stranac.
Kad zaklopite oci vidite dragocjeni trenutak u kojem su oni utjecali
na vas zivot na neki dubok nacin.
Ponekad vam se dogadjaju stvari koje u danom trenutku mogu
izgledati strasne,bolne i nepostene,ali,razmisljajuci,shvatite da bez
svladavanja takvih prepreka,nikad ne bi ste otkrili svoju potencijalnu
snagu zelje i srca.
SVE se dogadja s razlogom.Nista se ne dogadja slucajno,ili sa
znacenjem dobre ili lose srece.Bolest,povrijeda,ljubav,izgubljeni
trenuci istinske radosti ili potpune gluposti,sve se to dogadja da
testira granice vase duse.Bez ovih malih testova,dogadjaja,odnosa,
zivot bi bio poput glatko poplocana pravca,ravan put prema nigdje.
Siguran i udoban,ali dosadan i besmislen.
Ljudi koje susrecete,koji utjecu na vas zivot,uspjesi i padovi koje
iskusite,oblikuju vas onakvima kakvi jeste.Cak se i iz losih iskustava
uci,a takve lekcije su najteze i vjerojatno najvaznije za nas.
Ako vas netko povrijedi,izda vas,slomi vam srce,oprostite mu
JER vam je pomogao nauciti nesto o povjerenju i vaznosti
opreza prema onome kome otvarate svoje srce.
Ako vas netko postuje i voli,voli te i vi njega i postujte bezuvjetno,
ne samo zato jer i on vas voli,nego zato i jer vas uci da volite i
otvarate srce i oci stvarima,koje ne biste vidjeli ni osjetili bez njega.
Cijenite svaki trenutak i uzmite od njega sve sto je moguce,jer vam
se nece pruziti druga sansa da ga iskusite.
Govorite ljudima kojima ranije niste,i slusajte,dopustite sebi da
se zaljubite,budite otvoreni,slobodni,i gledajte visoko.
Podignite glavu jer imate pravo na to.Recite sebi da ste divna osoba i
vjerujte u sebe,jer ako vi sami ne vjerujete u sebe,nece ni drugi.
Zivot vam moze biti predivan,odvazite se i idite zivjeti ga!
srijeda, 30.11.2005.
Ljubavna pjesma
PABLO NERUDA:
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Ovo mi je jedna od najdražih pjesama
Zašto je pile prešlo cestu
Pitanje:
Zasto je pile preslo cestu?
Odgovori:
UCITELJICA :
Da dode na drugu stranu.
PLATON :
Za vise dobro.
ARISTOTEL :
U prirodi je pileta da prelazi cestu.
KARL MARX :
To je povijesna nuznost.
SADDAM HUSSEIN :
To je bio isprovocirani cin pobune i sasvim smo opravdano ispustili 50
tona nervnog plina na njega.
HIPOKRAT :
Zbog viska ravnodusnosti u gusteraci.
MARTIN LUTHER KING :
Imam viziju svijeta u kojemu ce svi pilici biti slobodni da prelaze
cestu, a da se pritom njihovi motivi ne dovode u pitanje.
MOJSIJE :
Bog sidje s neba i rece piletu: "Ti ces prelaziti ceste".
FOX MULDER :
Vidjeli ste pile vlastitim ocima kako prelazi cestu. Koliko
jos pilica mora prijeci cestu da biste povjerovali?
RICHARD NIXON :
Pile nije preslo cestu. Ponavljam: pile NIJE preslo cestu.
MACCHIAVELLI :
Bitno je da je pile preslo cestu i to opravdava svaki motiv koji je
ono moglo imati.
JERRY SEINFELD :
Zasto itko prelazi cestu? Zasto se netko ne zapita, na kraju
krajeva, zasto se pile uopce vrzmalo tuda?
SIGMUND FREUD :
Sama cinjenica da vas uopce zanima zasto je pile preslo cestu otkriva
vasu seksualnu nesigurnost.
CARLOS VESTENDORP :
To je jedini put koje pile moze prijeci uzimajuci u obzir Daytonski
sporazum.
BILL GATES :
Upravo smo izdali novi PileOffice 2001 koji ne samo da ce prelaziti
ceste, nego ce lezati na vasim podacima i cuvati ih.
OLIVER STONE :
Pitanje nije zasto je pile preslo cestu, nego tko je jos presao dok
smo mi bili zaokupljeni piletom.
CHARLES DARWIN :
To je bio logican korak nakon silaska s drveta.
ALBERT EINSTEIN :
Da li je pile preslo cestu ili se cesta pomicala ispod pileta, zavisi
od vaseg polozaja u referentnom sustavu.
BUDDHA :
Postavljanje tog pitanja negira nasu vlastitu pilecu prirodu.
ERNEST HEMINGWAY :
Da umre... Na kisi... Samo...
BILL CLINTON :
Ja nisam imao nikakvu nemoralnu vezu s tim piletom.
ISAAC NEWTON :
Pile koje se nalazi u stanju mirovanja ostat ce na jednom mjestu. Pile
koje se krece u nekom referentnom sustavu prelazit ce ceste.
DARTH VADER :
Pile nije moglo odoljeti moci tamne strane.
KAPETAN KIRK :
Ceste... Krajnje granice... Ovo su putnici USS Jajagera. Njihova
petogodisnja misija je otkrivanje novih civilizacija i hrabri odlazak
tamo kuda nijedno pile nije otislo.
STALJIN :
Ne zanima me, samo ga uhvatite! Trebaju mi jaja za omlet...
SALVADOR DALI :
Riba.
RENNE DESCARTES :
Mislim, dakle pile postoji!
GROUCHO MARX :
Pile? Koja je poenta price? Pa, ja sam imao ujaka koji je mislio da je
pile. Ujna se umalo razvela od njega, ali ipak, trebala su nam jaja.
CEZAR :
Da dodje, vidi i pobijedi.
ADOLF HITLER :
Htjelo je pobjeci od plinske komore
01.12.2005., četvrtak
Osjećam se tako loše. Faks me u potpunosti fizički i psihički iscrpio, a mislim da bih trebala raditi još puno više. Ne znam samo kako.
U zadnje vrijeme samo uspijevam ići ljudima na živce sa svojim glupim optimizmom. Jednostavno, ne mogu više biti depresivna. Ako je sve ok onda sam sretna, a ako nije onda sam flegmatična. Imam osjećaj da me okolina doživljava kao one religiozne manijake koji su našli Boga pa pokušavaju preobratiti čitavu okolinu. Ja samo želim pomoći. Željela bih da se svi osjećaju bolje, a na kraju ispadnem dosadna.
Danas me skoro pregazio auto. Zaustavio se možda centimetar od mene. A ja sam samo stajala na zebri i htjela preći cestu. To me inspiriralo na cjelodnevno razmišljanje o nepredvidivosti života. A ionako sam bila u dosta lošem i plačljivom raspoloženju. Imala sam kolokvij za koji ne znam hoću li proći...
Sad sam se probudila i osjećam se puno bolje. Iako ne znam kako ću noćas zaspati.
Ova mi je pjesma inače super i znam da sam je trebala staviti prije dva dana, ali ne kasnim puno.
DAN REPUBLIKE(ZABRANJENO PUSENJE)
Danas je Dan Republike i stari je popio malo,
na televiziji Lepa Brena, i stari se sjeca ratnih vremena,
da bi danas bilo bolje, oni su poturali svoja pleca,
gazili hladne rijeke, jeli koru s drveca.
Zao mu je sto neki misle da je zivot negdje drugdje,
i ne sanja se vise stari san,
cekaju pasos da odu van.
Danas je dan - Dan Republike,
danas je dan - Dan Republike,
danas je dan - Dan Republike,
i stara kaze: "Dragane cuti, skrati jezik mogu te cuti!"
Danas je Dan Republike i stari se sjeca ratnih dana,
zao mu je sto se ni klinci vise ne igraju partizana,
danas svatko zna da je glava samo jedna,
danas svatko zna pred kim pasti na koljena.
Danas je Dan Republike, stari kaze: "Otvorite prozore!",
pijan je i cini mu se da logorske vatre u daljini gore,
logorske vatre u daljini gore.
Danas je dan - Dan Republike,
danas je dan - Dan Republike,
danas je dan - Dan Republike,
i stara kaze "Je s' l' normalan Dragane, zatvaraj prozore ne radi grijanje?!"
02.12.2005., petak
Prošla sam kolokvij iz deskriptivne !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Možda ću ipak na kraju postati masovni ubojica :) (interna fora na faksu, studiram građevinu inače).
Još imam hrpu programa za napraviti, ali sad bar znam da ima smisla raditi ih.
Vidjela sam plakat za Bajagin koncert 29. 12, ali moje oduševljenje je naglo splasnulo kad sam vidjela da je u Splitu. Drag mi je on, ali ne toliko.
Ovo mi je jedna od najdražih njegovih pjesama:
Bajaga - Poljubi me
Mesec je mlad, a noć je vrela.
Padaju zvezde padalice.
I dok mi kaplje znoj sa čela.
Mrak je i ne vidim ti lice.
Dole pod nama čuje se kako
škripe točkovi noćnih šofera.
A ja te volim u mrklom mraku,
na zadnjem spratu solitera.
Poljubi me, dotakni me usnama.
Sa usnama k'o zgaženim trešnjama.
Ponekad kada blesne svetlo,
velike neonske reklame,
ugledam tvoje mačije oči
kako me miluju iz tame.
Mesec je mlad, a noć je vrela.
Zvezde se roje iznad glave.
Veče miriše na pozno leto,
a ti na retke poljske trave.
Poljubi me, dotakni me usnama.
Sa usnama k'o zgaženim trešnjama.
Ovo je tako lijepo, sa usnama k'o zgaženim trešnjama... Baš divno.
03.12.2005., subota
Ovo je grozan kraj groznog tjedna. Probudila sam se s ukočenim vratom.
Užasno me boli vrat, leđa, ne mogu ravno držati glavu, niti gledati lijevo. Ne bole me leđa samo u određenom položaju u kojem izgledam retardirano.
Jedav sam se dovukla do kupaonice. Kad sam se vidjela u ogledalu izgledala sam si kao zombi kad ima loš dan. Bila sam još bijela kao krpa, a oči su mi izgledale skoro crno. Valjda zato što je bilo pola sedam i još je bio mrak.
Jučer smo sestra i ja išle s tatom na koncert od Cinkuša. Baš su me ugodno iznenadili. To je neki etno punk. Bilo je zabavno. Čak sam poželjela da znam neke narodne plesove.
Dan mi je bio užasan, jer od jutra samo svi urlaju na mene (tako je to obično kod nas subotom ujutro) jer su moje stvari po čitavoj kući . Bila sam stvarno u nezavidnoj situaciji jer sam sjedila za stolom u stupidnoj pidžami, podupirala se rukom o stol i slušala nakrivljene glave. Mora da sam izgledala kao da sam pobjegla iz centra za autizam.
I sad eto, umjesto da sam otišla van sjedim pred kompjutorom i pokušavam držati glavu ravno.
Više nisam tako oduševljena faksom. Užasno me psihički i fizički iscrpljuje. Osim što non-stop moram nešto učiti, još moram brinuti o tome hoću li pasti godinu početkom 12. mjeseca. Znam da je to relativno težak studij i znala sam koliko moram učiti, ali nisam računala na to da će mi sve skupa biti toliko stresno. Nadam se da je to samo prolazna kriza...
Pošto imam stalnu potrebu stavljati pjesme koje mi se sviđaju, evo još jedna koja mi je jako draga:
I've never seen you looking so lovely as you did tonight
I've never seen you shine so bright
I've never seen so many men ask you if you wanted to dance
They're looking for a little romance
Given half a chance
And I've never seen that dress you're wearing
Or that highlights in your hair
That catch your eyes
I have been blind
The lady in red is dancing with me
Cheek to cheek
There's nobody here
It's just you and me
It's where I wanna be
But I hardly know this beauty by my side
I'll never forget the way you look tonight
I've never seen you looking so gorgeous as you did tonight
I've never seen you shine so bright you were amazing
I've never seen so many people want to be there by your side
And when you turned to me and smiled it took my breath away
And I have never had such a feeling such a feeling
Of complete and utter love, as I do tonight
The lady in red is dancing with me
Cheek to cheek
There's nobody here
It's just you and me
It's where I wanna be
But I hardly know this beauty by my side
I'll never forget the way you look tonight
I never will forget the way you look tonight
The lady in red
My lady in red
I love you
05.12.2005., ponedjeljak
Vrat mi se konacno otkočio nakon jedne dobre masaže. Iako još malo boli kad jako gledam u lijevo.
Još samo jedan kolokvij i za ovu godinu sam gotova. Konačno.
Vratili su mi se napadaji panike, iako ne znam zašto. Ne razmišljam baš puno o smrti. Zapravo ne razmišljam ni o čemu osim o faksu. Nadam se da nemam neku bolest pluća. Već mi je neugodno zvati doktoricu jer sam već ionako poznata kao hipohondar. Zlobnici me uspoređuju s Jeremijom iz Alan Forda.
Danas moram očistiti čizmice da dobijem poklon :) Kad smo već kod čizmica, imam jedne jako lijepe u indijanskom stilu. S njima sam dobila nekakvu deklaraciju u kojoj je točno opisano kako su rađene, kopiralu su način na koji su Indijanci radili mokasine tako da su šivane iznutra ili nešto tako. No, moja baka je mislila du su lijepljene i da su se odljepile i dala ih je postolaru koji ih je čitave namazao ljepilom. Baš divno. Ali dobro, ne vidi se jako.
Baka me zove da idem stavitio čizmu na prozor. Baš je divno još uvijek biti dijete :)
07.12.2005., srijeda
Volim - ne volim
Volim spavati. U prosjeku mi je potrebno 10 sati sna (da se pošteno naspavam).
Ne volim rano buđenje i ne mogu zaspati ranije od ponoći koliko god da sam umorna. Volim noć jer je onda sve mirno i volim zvjezde. Nekad sam se dosta bavila astronomijom, ali sad više namam vremena.
Volim prve zrake sunca u proljeće, tople ljetne noći, šetnje šumom u jesen kad mi otpalo lišće šušti pod nogama i volim kada se probudim zimi, a pada snijeg. Ne znam zašto, ali čini mi se da svako godišnje doba ima svoj specifičan miris. Ponekad mi se dogodi da usred ljeta osjetim miris zime.
Volim čitati. Sve što mi dođe pod ruku. Nikada mi se ne dogodi da neku knjigu ne pročitam do kraja jer mi je glupa ili dosadna. To procijenim kada je zaista pročitam. Uglavnom najviše čitam romane, nakon toga filozofske knjige, pa povijesne knjige, pa poeziju.
Volim Nerudu i volim Nietzschea.
Ne volim kišu, ali volim vjetar. Pod uvjetom da nije hladan.
Volim more, ali bojim se dubine. Ne zato što ne znam plivati, nego zato jer je tako tamno i ne znam što se nalazi ispod mene.
Voilim malu djecu, čak i kad me vuku za kosu i veselo se smiju, a ne volim se sjetiti činjenice da ima toliko napuštene djece.
Volim životinje, a ne volim ljude koji nose krzno.
Volim muziku i volim slušati stare ploče svojih roditelja. Obožavam Beatlese.
Volim se smijati,a ne volim plakati.
Volim čokoladu, a ne podnosim mlijeko i mlječne proizvode.
Volim upoznavati nove ljude, a ne volim kada mi se netko smije zbog toga što ne mogu izgovoriti r.
Volim život, a bojim se smrti.
08.12.2005., četvrtak
R.I.P.
Imagine
Imagine there's no heaven,
It's easy if you try,
No hell below us,
Above us only sky,
Imagine all the people
living for today...
Imagine there's no countries,
It isnt hard to do,
Nothing to kill or die for,
No religion too,
Imagine all the people
living life in peace...
Imagine no possesions,
I wonder if you can,
No need for greed or hunger,
A brotherhood of man,
Imagine all the people
Sharing all the world...
You may say Im a dreamer,
but Im not the only one,
I hope some day you'll join us,
And the world will live as one.
09.12.2005., petak
Meni nije jasno zašto me svi pitaju što ja mislim o Gotovini i njegovom uhićenju. Iskreno? Ništa. Što ja zapravo znam o njemu? Ili o ratu? Isto tako ništa. I kako bih onda mogla imati neki objektivan stav.
Žalosno mi je vidjeti one klince s natpisima Gotovina - heroj na majcama. Nemam ja ništa protiv toga da ljudi javno pokazuju svoje stavove, ali realno gledajući što bi tranaestogodišnjak mogao znati o tome? I zar je on jedina osoba koju oni smatraju herojem?
No, uglavnom, ne želim više pisati o Gotovini.
Čitav ovaj tjedan mi je prošao u nekom depresivnom raspoloženju. Nemam konkretnih razloga za depresiju, niti sam zbog nečega tužna, jednostavno nisam vesela.
Mogla bih zamisliti jedan veliki sivi oblak iznad sebe i u pozadini jedna pjesma od R.E.M.-a
When the day is long and the night, the night is yours alone,
When you're sure you've had enough of this life, well hang on
Don't let yourself go, 'cause everybody cries and everybody hurts sometimes
Vrlo prikladno. Sutra imam kolokvij iz fizike, zadnji u nizu na svu sreću. Samo petsto stranica za naučiti. Sva sreća da studiram po Bolonjskom procesu jer nam je sve znatno lakše...
11.12.2005., nedjelja
Sunce se konačno uspjelo probiti i do mene. Sad sam uobičajeno vesela.
Jučer sam imala kolokvij iz fizike. Zapravo smo pisali kolokvij na kompjutoru, pa nismo mogli svi odjednom pisati, nego po grupama koje nisu bile točno definirane. Više je bilo po principu, tko ima veće umjeće guranja, prije će doći na red. U jednom trenutku se oko mene skupilo užasno puno ljudi, a ja sam klaustrofobična. Uglavnom, nisam više mogla disati, pozlilo mi je i morala sam istrčati van.
Svi iz moje grupe su mislili da me uhvatila panika zbog kolokvija i uvjeravali me da to uopće nije teško i da ću sigurno proći. A meni je trebalo samo malo zraka...
Mrzim kad mi se dešavaju takve stvari.
Dobro u svemu tome je da sam prošla i taj kolokvij i sad sam gotova za ovu godinu (kalendarsku)!!!
14.12.2005., srijeda
Pjesma br.1 - "Fairytale of New York"
Htjela bih do Božića na blog staviti sve svoje omiljene Božićne pjesme, a ova od Poguesa mi je vjerojatno najdraža. Ako imate kakvih prijedloga, napišite :)
Malo ću nadopuniti post jer bih htjela o svakoj pjesmi nešto i napisati.
"Fairytale of New York" je najbolja božićna pjesma, odlučili su Britanci u najnovijem istraživanju. Pjesma koju su Poguesi otpjevali s Kirsty MacColl postala je jedan od božićnih klasika, a za nju je glasalo više od 40% ispitanika. Drugo mjesto je pripalo originalnoj verziji pjesme "Do They Know It`s Christmas" iz 1984. godine, dok se druge dvije verzije također nalaze među 20 najboljih. Treća najljepša božićna pjesma je "Last Christmas" grupe Wham!, a odmah iza nje je grupa Slade sa pjesmo "Merry Xmas Everybody". Na listi se nalaze i poznati klasici Bing Crosbya, Cliff Richarda, Mariah Carey i Johna Lennona.
LONDON, 20. prosinca – Na britansku pjevačicu i autoricu stihova Kirsty MacColl naletio je motorni čamac i usmrtio je dok je plivala s dvoje djece u vodama ispred meksičke obale, piše u srijedu londonski tisak.
Njezini sinovi Jamie (16) i Louis (14) nisu ozlijeđeni, piše Sun. Saznaje se da je 41-godišnju pjevačicu, kćer folk pjevača Ewana MacColla i plesačice Jean Newlove, u utorak udario motorni čamac blizu otoka Cozumel, u vodama poluotoka Yucatana gdje je bila na odmoru. Sun ističe da je čamac ušao u zonu rezerviranu za ronioce. Kormilar čamca uhićen je, dodaje list. MacColl je slavu stekla 1981. godine hit singlom »There"s a Guy Works Down the Chip Shop Swears He" Elvis«, a najveći je hit imala sa skupinom Pogues 1987. godine - božićnom »Fairytale of New York«.
»Pop glazba uvijek je bila moja prva ljubav«, rekla je ona nedavno u interviewu. Surađivala je s nekoliko bendova uključujući Smiths, Talking Heads i Billy Bragg. Njezin najnoviji album, »Tropical Brainstorm«, objavljen ranije ove godine, odražava utjecaje Brazila i Kube, a kritičari su se pohvalno izrazili o njezinim posljednjim live nastupima
It was Christmas Eve babe in the drunk tank
An old man said to me, won't see another one
And then he sang a song, The Rare Old Mountain Dew
And I turned my face away and dreamed about you
Got on a lucky one, came in eighteen to one
I've got a feeling this year's for me and you
So happy Christmas, I love you baby
I can see a better time when all our dreams come true
They've got cars big as bars, they've got rivers of gold
But the wind goes right through you It's no place for the old
When you first took my hand on a cold Christmas Eve
You promised me Broadway was waiting for me
You were handsome, You were pretty, Queen of New York City
When the band finished playing they howled out for more
Sinatra was swinging, all the drunks they were singing
We kissed on the corner then danced through the night
The boys of the NYPD choir were singing 'Galway Bay'
And the bells were ringing out for Christmas day
You're a bum, You're a punk, You're an old slut on junk
Lying there almost dead on a drip in that bed
You scum bag, You maggot, You cheap lousy faggot
Happy Christmas your arse, I pray God It's our last
I could have been someone, well so could anyone
You took my dreams from me when I first found you
I kept them with me babe, I put them with my own
Can't make it all alone I've built my dreams around you
15.12.2005., četvrtak
Pjesma br.2 - Do they know it's Christmas?
Kako je nastala ova pjesma?
Midge Ure i Bob Geldof napisali su ovu Božićnu pjesmu potaknuti
stanjem u Africi; dok su na tom kontinentu ljudi umirali od gladi, Britanci su se sve više i više debljali.
Pozvali su svoje prijatelje da im pomognu snimiti pjesmu, a sav zarađen novac išao je u dobrotvorne svrhe.
No, oni sisu pozvali Amerikance da im pomognu snimiti pjesmu, što je bilo čudno s obzirom na to da su Amerikanci mnogo deblji od Britanaca.
Nekolicina američkih pjevača se tada udružila i snimila svoju pjesmuprotiv gladi u Africi. Nazvali su se USA for Africa. USA je službeno značilo United Support of Artist, iako je neslužbeno označavalo SAD s obzirom na to da su bili isključeni od strane Britanaca.
Njihova pjesma koja nije bila niti upola dobra kao Do they know it's Christmas? Band Aida postala je veliki hit.
Uspjeh obje pjesme bio je toliko velik da su istovremeno održana dva koncerta u SAD-u i Londonu gdje se pojavio velik broj poznatih osoba. Bowie i Jagger snimili su jeftini spot za pjesmu koji se non-stop vrtio.
Uglavnom zarada je bila vrlo visoka, a sav novac otišao je dobrotvorne svrhe (protiv gladi u Africi).
It's Christmastime,
there's no need to be afraid
At Christmastime,
we let in light and we banish shade
And in our world of plenty
we can spread a smile of joy
Throw your arms around the world
at Christmastime
But say a prayer,
pray for the other ones
At Christmastime it's hard,
but when you're having fun
There's a world outside your window,
and it's a world of dread and fear
Where the only water flowing
is the bitter sting of tears
And the Christmas bells that ring there
are the clanging chimes of doom
Well tonight thank God it's them
instead of you
And there won't be snow in Africa this Christmastime
The greatest gift they'll get this year is life(Oooh)
Where nothing ever grows
No rain or rivers flow
Do they know it's Christmastime at all?
Here's to you raise a glass for everyone
Here's to them underneath that burning sun
Do they know it's Christmastime at all?
Feed the world
Feed the world
Feed the world
Let them know it's Christmastime again
Feed the world
Let them know it's Christmastime again
16.12.2005., petak
Pjesma br.3 - Božić Bili
Božić Bili
Ovo je jedna jako lijepa pjesma iz filma Duga mračna noć. Taj film me užasno potresao i ne želim trenutno pisati o njemu, ali eto... ovo je pjesma broj tri.
17.12.2005., subota
Pjesma br.4-"Badnje veče"
Badnje veče
Kao davni greh,
uvek mi se ista javljaš.
Odzvanja ti smeh,
cipele u prozor stavljaš.
I večno sanjaš,
svetom putuješ bez putovanja
a Badnje veče dolazi.
Mogla si mi baš
i reći neke reči nagle.
Oči su mi, znaš,
pune one iste magle.
Al' suprotnost sušta,
sad u meni tuga koren pušta
a badnje veče prolazi.
To je bilo naše zadnje,
sad opet zvona zvone - slušam to.
Ne, nije svako veče Badnje,
al' ovo danas, sasvim slučajno - Badnje je.
U poslednji čas,
kao uvek na to veče,
gospođa do nas
unucima kolač peče.
U mojoj sobi
samo stari veker vreme drobi
a Badnje veče prolazi...
To je bilo naše zadnje,
sad opet zvona zvone
- slušam to.
Ne, nije svako veče Badnje,
al' ovo danas, sasvim slučajno -
Badnje je.
Đorđe Balašević
18.12.2005., nedjelja
Ovo se samo meni događa, trudim se da mi blog izgleda lijepo, a na kraju izgleda neopisivo blesavo... Očito nemam baš smisla za to.
Jučer sam gledala jedan super balet, La Sylphide. Obožavam balet. Za razliku od onih očajnih dramskih predstava, HNK se može pohvaliti izvrsnim baletom. Super mi je to što sad znam sve pokrete koje rade i iz koje pozicije kreću i postalo mi je pouno zanimljivije gledati
Gledala na televiziji Rekvijem za snove. Film je dobar, ali me šokirao. Ja sam malo slaba na to kad netko ostane bez ruke ili noge. Zato sam bila šokirana na kraju. Mislim, sam pogled na onu njegovu odvratnu ruku, a onda na njega bez te iste ruke. Grozno... a jadan Jared Leto je tako zgodan, on mi je jedan od najzgodnijih glumaca...
Uspjela sam pronaći spot za Fairytale of New York, ali ni uz najbolju volju nisam uspjela staviti na blog. Ne znam zašto svi misle da je Shane MacGowan tako katastrofalno ružan. Dobro, vjerojatno i je, ali ja to uz svu njegovu karizmu i odličan glas ni ne primjećujem.
O toliko bih toga željela pisati... i budem... sutra :)
19.12.2005., ponedjeljak
Pjesma br.5 -"Happy Xmas (War is Over)"
S obzirom na to da sam velika obožaveteljica Johna Lennona, ovo je pjesma br.5.
Happy Xmas (War is Over)
John Lennon, Yoko Ono
(Happy Xmas Kyoko
Happy Xmas Julian)
So this is Xmas
And what have you done
Another year over
And a new one just begun
And so this is Xmas
I hope you have fun
The near and the dear one
The old and the young
A very Merry Xmas
And a happy New Year
Let's hope it's a good one
Without any fear
And so this is Xmas
For weak and for strong
For rich and the poor ones
The world is so wrong
And so happy Xmas
For black and for white
For yellow and red ones
Let's stop all the fight
A very Merry Xmas
And a happy New Year
Let's hope it's a good one
Without any fear
And so this is Xmas
And what have we done
Another year over
A new one just begun
And so happy Xmas
We hope you have fun
The near and the dear one
The old and the young
A very Merry Xmas
And a happy New Year
Let's hope it's a good one
Without any fear
War is over, if you want it
War is over now
Happy Xmas
20.12.2005., utorak
Pjesma br.6 - "White Christmas"
klikni ovdje ako želiš čuti pjesmu
I'm dreaming of a white Christmas
Just like the ones I used to know
Where the treetops glisten,
and children listen
To hear sleigh bells in the snow
I'm dreaming of a white Christmas
With every Christmas card I write
May your days be merry and bright
And may all your Christmases be white
I'm dreaming of a white Christmas
With every Christmas card I write
May your days be merry and bright
And may all your Christmases be white
25.12.2005., nedjelja
Zapravo mi je zadnjih par dana i više nego dosta Božića. U mojoj obitelji sve se svodi na pospremanje kuće i spravljanje enormnih količina hrane. I svi su naravno (to se najviše odnosi na mamu i baku), onako prigodno živčani i urlaju na svakoga tko je dovoljno blesav da im se nađe u krugu od 200 metara. Ionako sam u zadnje vrijeme pretjerano osjetljiva. Pročitala sam u jednoj knjizi ovo:
Vjeruj da je mašta jača od znanja, da je mit moćniji od historije, da su snovi jači od činjenica, da nada pobjeđuje iskustvo, da je smijeh jedini lijek za tugu i vjeruj da je ljubav jača od smrti.
To me užasno pogodilo....ljubav jača od smrti... odjednom sam se sjetila svih dragih osoba koje više nikada neću vidjeti, kojima nikad nisam rekla koliko mi znače jer sam možda tada bila premala ili nisam znala da će uskoro biti prekasno. Razmišljala sam o tome tko bi me još mogao napustiti...
Ne želim razmišljati o onome što je bolno, ali ne mogu si pomoći...
Druga stvar koja mi neopisivo ide na živce je činjenica da me svi ukućani pitaju slavim li ja uopće Božić. Ja sam jedina osoba u obitelji koja ne ide u crkvu. Ne bih se ipak nazvala ateistom nego agnostikom.
Ja jednostavno smatram da bih trebala obilježiti dan kada se rodio jedan čovjek kojeg smatram jednom od najvećih ličnosti u ljudskoj povijesti. Koji je za mene ipak bio samo čovjek...
One man come in the name of love
One man come and go
One man come, he to justify
One man to overthrow
In the name of love
What more in the name of love
In the name of love
What more in the name of love
One man caught on a barbed wire fence
One man he resist
One man washed on an empty beach.
One man betrayed with a kiss
Sretan vam Božić svima!
26.12.2005., ponedjeljak
struja svijesti
Ovo je otprilike ono što se događalo u mojoj glavi danas popodne kad sam se vozila u tramvaju
...ova ulica izgleda tako jadno i tužno... valjda zato što pada kiša...zapravo čudno je to...kad hodam osjećam se tako živom... čujem svaki korak koji napravim, osjećam kako sam dotakla tlo...ali ipak, možda ipak je ovaj život samo san... ne mogu pouzdano znati da nije.. ponekad su snovi tako stvarni, a zbilja tako začuđujuća... ili su to ipak samo snovi... pitam se da li mogu zapisati ništa jer ako ništa ne mislim ne mogu ništa zapisati, ali opet... kako se zvala ona pjesma od Franza Ferdinanda... ova haljina u izlogu je dobra... da, dakle moram početi učiti, ali ipak su još blagdani i zapravo... u ovom tramvaju je hladno... moram izaći... užaaasno je hladno... sad će ona sigurno kasniti jer očekuje da ću ja kasniti, a ja zadnjih godinu dana više ne kasnim... zašto ja ne kasnim... zašto se moram smrzavati ovdje... dva stupnja... zašto je Afrika uopće tako loša ideja...zapravo može me pojesti lav ili... ne mogu vjerovati, dolazi...
U principu ne volim romane struje svijesti. I mislim da ne bih željela biti sposobna čitati misli. Pa ovo što sam ja napisala je hrpa nepovezanih gluposti i samo ja znam na što sam točno mislila u kojem trenutku.
04.01.2006., srijeda
Today is gonna be the day that they're gonna throw it back to you
By now you shoulda somehow realized what you gotta do
I don't believe that anybody feels the way I do about you now
Back beat, the word is on the street that the fire in your heart is out
I'm sure you've heard it all before but you never really had a doubt
I don't believe that anybody feels the way I do about you now
And all the roads we have to walk are winding
And all the lights that lead us there are blinding
There are many things that I would like to say to you
But I don't know how
Because maybe
You're gonna be the one that saves me
And after all
You're my wonderwall
Svake godine me na Staru godinu uhvati neka depresija. Jednostavno mi se čitavo vrijeme glavom vrti činjenica da, koliko god mi to možda željeli, ne možemo zaustaviti vrijeme i što je još gore; ne možemo vratiti vrijeme.
Davno sam već shvatila da ja vrlo rijetko mogu predstvaljati dobro društvo za nekoga. Previše sam pasivna i često odlutam negdje u mislima... A iskreno govoreći, sumnjam da bi netko imao potrebu prići osobi koja sjedi i i gleda u prazno....
I to su razlozi zašto ja svake godine odlučim dočekati Novu Godinu doma uz televiziju.
No, nisam spomenula činjenicu da ja gotovo uvijek prihvatim bilo koji prijedlog s kojim mi netko dođe. I tako sam završila u Daruvaru. Sa svojom jednako asocijalnom sestričnom. I tako samo u paru sjedile na klupi i komunicirale jedino međusobno. Stvarno mrzim biti takva, ali znam da tu nema pomoći.
No u nekim situacijama postajem izuzetno pričljiva i neki ljudi me upamte kao osobu koja ne može šutjeti koliko god se trudila. Valjda to sve ovisi o osobi s kojom komuniciram. Neke osobe jednostavno šire pozitivnu, a neke negativnu energiju oko sebe.
Par minuta prije ponoći izišli smo van, a ja sam bila dovoljno 'inteligentna' da izađem u svojim glupim cipelicama u kojima mi je kretanje bilo znatno otežano zbog potpetica promjera 1 cm koje su propadale u snijeg. Zato sam se opet držala po strani čisto iz razloga što se nisam mogla kretati.
Malo iza ponoći počela sam razmišljati zašto mi uopće slavimo Novu Godinu? Sasvim je jasno da bi ona došla i da je nitko ne dočeka.
Ove godine imam samo jednu novogodišnju odluku, a to je dati prvu godinu na faksu. Ja bih silno željela završiti Građevinu u roku od pet godina jer želim počet raditi. Ne zbog novca. Ja želim graditi, želim znati kakav je to osjećaj...
Ostalih odluka znam da se neću pridržavati jer znam da mi se karakter neće naglo promjeniti nakon 20 godina.
I sada me opet čeka jako puno učenja, ali ljenčarim već tjedan i pol i već mi je dosta toga da ništa ne radim...
06.01.2006., petak
2005.
Sasvim sam sigurna da ću umrijeti na taj način da ću pasti niz stepenice i slomiti vrat. Upravo sam se po ne znam koji put skotrljala niz stepenice, ali na svu sreću sve prođe uz samo par modrica i sumnjivih pogleda kad uvjeravam ljude da sam STVARNO pala niz stepenice.
No, nije bitno. Dakle, kratki rezime 2005. godine:
Davno prije shvatila sam da mi parne godine donose sreću, neparne ne. 2005. bila je jedna tipična parna godina.
Prvo ono što je negativno:
Prve dvije trečine godine provela sam u depresivnom stanju zbog osjećaja suvišnosti i bezrazložnosti vlastitog postojanja. Išla sam na faks koji sam zapravo i voljela, ali nisam vidjela cilj svog studiranja na tom faksu, a i to 'išla' bi se moglo vrlo uvjetno shvatiti uzevši u obzir da su mi ljudi pljeskali kad bih se konačno pojavila na ovom ili onom predavanju. Jedino što me zaista zanimalo bilo je tehničko crtanje. Svatko je dobio komad metala u ruku (moj je izgledao kao dio radijatora) i morali smo ga crtati u ortogonalnim projekcijama i izometriji. To me veselilo i dobro mi je išlo, u usput bih prepričavala slijedeći nastavak Oza čitavoj grupi uključujući i profesora. Fale mi ta predavanja zapravo...
No da, nisam uglavnom išla na predavanja i nisam ništa učila i samo sam gubila vrijeme.
Drugi razlog mog depresivnog stanja bio je moj društven život, odnosno nedostatak istog. Mislim da sam već spomenula na blogu da bih imala bolji društveni život da sam u zatvoru.
Ono što je najnegativnije:
Nisam još, nakon godinu dana u auto-školi, položila vozački.
07.01.2006., subota
Već mi je dosta Božića i općenito blagdana, a za 21 dan mi je rođendan pa sam stavila prigodni rođendanski background iako se još uvijek ne mogu rješiti onog crvenog vrha. Koliko god blogova da sam gledala, izgleda da ja jedina imam taj problem.
Znam da sam rekla da više neću pisati o svojim snovima jer su nenormalni, ali neki dan sam sanjala da mi je baka odsjekla ruku sjekiricom za meso, ali je onda shvatila da mi ruka ipak treba pa ju je na neki način vratila nazad na mjesto. Jučer sam sanjala da mi je sestra porezala ruku nožem i da sam je zamotala u zavjesu (koja je u mom snu predstavljala zavoj). Inače volim tumačiti snove i imam sasvim realno objašnjenje za većinu svojih snova, ali ipak nije mi baš ugodno probuditi se u uvjerenju da nemam ruku ili nešto tako.
Evo jedne meni jako drage pjesme:
Life is a mystery, everyone must stand alone.
I hear you call my name and it feels like
Home.
When you call my name, it's like a little
Prayer. I'm down on my knees, I wanna take you
there. In the midnight hour, I can feel your
Power. Just like a prayer, you know I'll take you there
I hear your voice, it's like an angel sighing.
I have no choice, I hear your voice, feels like
Flying. I close my eyes, oh God, I think I'm
Falling, out of the sky. I close my eyes, Heaven
Help me.
When you call my name, it's like a little
Prayer. I'm down on my knees, I wanna take you
There. In the midnight hour, I can feel your
Power just like a prayer. You know I'll take
You there.
Like a child, you whisper softly to me. You're
In control just like a child, now I'm dancing.
It's like a dream, no end and no beginning.
You're here with me, it's like a dream. Let
The choir sing.
When you call my name, it's like a little
Prayer. I'm down on my knees, I wanna take you
There. In the midnight hour, I can feel your
Power just like a prayer. You know I'll take
You there.
When you call my name, it's like a little
Prayer. I'm down on my knees, I wanna take you
There. In the midnight hour, I can feel your
Power just like a prayer. You know I'll take
You there.
Life is a mystery, everyone must stand alone.
I hear you call my name and it feels like
Home.
Just like a prayer, your voice can take me
There. Just like a muse to me, you are a
Mystery. Just like a dream, you are not what
You seem. Just like a prayer, no choice,
Your voice can take me there.
Just like a prayer, I'll take you there. It's
Like a dream to me. Just like a prayer, I'll
Take you there. It's like a dream to me. Just
Like a prayer, I'll take you there. It's like
A dream to me. Just like a prayer, I'll take
You there. It's like a dream to me.
Just like a prayer, your voice can take me
There. Just like a muse to me, you are a
Mystery. Just like a dream, you are not what
You seem. Just like a prayer, no choice,
Your voice can take me there.
Just like a prayer, I'll take you there. It's
Like a dream to me. Just like a prayer, I'll
Take you there. It's like a dream to me. Just
Like a prayer, I'll take you there. It's like
A dream to me. Just like a prayer, I'll take
You there. It's like a dream to me.
09.01.2006., ponedjeljak
Velika mi je želja konačno napisati nešto smisleno na ovaj blog jer uglavnom pišem samo gluposti, ali nikako da se vratim u formu. Imala sam danas kolokvij iz matematike i spavala sam noćas točno 0 sekundi. Samo dva tjedna praznika potpuno su mi poremetila bioritam. Navikla sam se da idem spavati u 5-6, a budim se oko dva. Zapravo da budem iskrena to mi je normalan bioritam i jako mi je teško kad počne faks priviknuti se na to da noću moram spavati. Jako volim noć. Ima nešto čarobno u njoj...
15.01.2006., nedjelja
Just a friend of mine
He said baby, what's your name
Are you new in this town?
Since you walked in things don't look the same
How about sticking around?
The place was dark and the band played loud
His voice sounded kind of dry
He said: who's that guy with the funny smile?
She said:
He's just a friend of mine (3x)
They talked a little, drank a lot
As the evening went by
The place got crowded and the air too hot
He said: who's that guy following us about?
She said:
He's just a friend of mine (3x)
He was nice and gentle, still rough enough
To keep her satisfied
She said: hold it baby, it gets too much
I feel like I'm gonna die
He took her home in the early mornin'
She said: please do come inside
He said: who's that guy in the dressing gown?
She said:
He's just a friend of mine (3x)
He said who's that guy in the dressing gown
She said baby don't you mind
He's just a friend, just a friend,
He's just a friend of mine
Ovo je pjesma na koju se često istežem prije baleta. Ne da mi se ništa pisati, ne da mi se uopće razmišljati. Već sam neko vrijeme u nekom apatičnom stanju koje se počinje pretvarati u depresiju.
Ja bih trebala umjesto Wake me up when September ends pjevati wake me up when winter ends.Ne znam kada sam se zadnji put tako jadno osjećala...
18.01.2006., srijeda
Mislila sam da se ne mogu osjećati jadnije, ali to je bilo prije nego sam se razboljela.
Sad me uza sve ostalo još stravično boli grlo i curi mi nos.
Možda uskoro i slomim nogu ili ruku, tek toliko da mi ne bude dosadno u životu.
Najradije bih legla u krevet i prespavala idućih tjedan dana, ali ne mogu jer sutra moram ići pasti jedan kolokvij i predati nacrt.
Trenutno sam u totalno lošoj formi i više mi se uopće ne da ništa pisati... Budem kad ću se opet osjećati kao ljudsko biće.
20.01.2006., petak
Zapravo najviše na svijetu volim žaliti samu sebe, ali bolno sam svjesna činjenice da time neću ništa postići.
Znam da ne mogu riješiti sve probleme odjedamput, pa sam krenula jedan po jedan.
Odlučila sam ne pasti kolokvij. Čitav dan sam jučer sjedila pred kompjutorom (moderan način učenja) i za stolom i učila deskriptivnu geometriju. Mislim da taj dan mogu ubrojiti u jedan od najgorih dana u životu. Općenito mrzim biti bolesna, no još gore od same bolesti jest to što nisam mogla leći u krevet iako mi je glava pucala i užasno su me pekle oči. I tako sam šmrcala nad nacrtima i bilježnicama i tko god da je prošao kraj mene dobacio je neku primjedbu tipa: 'Pa ti si se stvarno jako prehladila...' Potrošila sam pola paketa maramica, tonu vitamina, ljekova, kapi za nos, hektolitre čaja. Ja sam inače vrlo zahvalan pacijent. Slušam sve moguće prijedloge i sugestije i ništa mi se ne čini dovoljno glupo da ne poslušam. Da mi netko kaže da moram otrčati tri puta gola oko kuće za vrijeme punom mjeseca, najvjerojatnije bih poslušala. U principu ako nemam što za izgubiti, zašto ne pokušati?
No činjenica je da lijek protiv prehlade još nitko nije izumio. Mogu samo ublažiti simptome, ali prehlada neće proći za jedan dan.
Danas me barem više ne boli grlo, ali nos mi je jako crven i natečen (onako u stilu Šeksa) i počela sam kašljati. Ali prošla sam kolokvij i predala nacrt. Sad mogu čitav vikend ostati u krevetu... To je rješavanje problema broj dva.
A treći je kronična depresija. Najveći problem...
Don't you cry tonight
I still love you baby
Don't you cry tonight
Don't you cry tonight
There's a Heaven above you baby
And don't you cry tonight
25.01.2006., srijeda
NE VOLIM JANUAR
Ne volim januar
I bele zimske vragove
U svakom snegu
Vidim iste tragove
Tragove malih stopa
Broj trideset i - ko zna
Kako polako odlaze
Više ne prolazim
Ulicom Dositejevom
I nemam pojma
Kad neko pita gde je to
Tih dvesta šest koraka
Dužinu tog sokaka
Nikad ja nisam brojao
Nisam te nikad čuvao
Nisam te nikada mazio, pazio
Tvoju sam ljubav gazio
Svemu smišljao broj
Nisam te nikad štedeo
I nisam umeo stati i ostati
Šta će od mene postati
Mali anđele moj
Ne gledam filmove
Iz ranih sedamdesetih
Dosta je suza
I rastanaka nesretnih
Ko takve stvari sniva
Baš čudnog sveta ima
Tako se lako rasplaču
Nisam te nikad čuvao
Nisam te nikada mazio, pazio
Tvoju sam ljubav gazio
Svemu smišljao broj
Nisam te nikad štedeo
I nisam umeo stati i ostati
Šta će od mene postati
Mali anđele moj
Zapravo nije istina da ne volim januar-mrzim ga. Ne mogu više podnijeti ovu odvratnu hladnoću. Ali pozitivno u svemu ovome jest to što mi faks završava u petak i izlazit ću iz kuće jedino zbog ispita.
27.01.2006., petak
Počela sam pisati blog jer sam mislila da ću moći zapisati ono što mislim, ono što osjećam. Ali ne mogu. Previše ljudi koji me znaju čita moj blog, a adresu sam im naravno sama dala. Ja ne mogu šutjeti i znam da se ta činjenica nikada neće promjeniti.
A uostalom shvatila sam da neke stvari izgledaju puno gore kada su jednom napisane. Možda pišući možemo izvući ono najgore iz sebe. A možda i najbolje. Pod uvjetom da je to uopće dobro.
Ponekad, u posljednje vrijeme vrlo često, bih voljela da sam izuzetno praznoglava. Ne smatram ja sebe ne znam kako pametnom, ali ne mislim ni da sam glupa. Vjerujem da spadam među ljude prosječne inteligencije.
Željela bih da ni o čemu ne razmišljam. Da mogu zaspati ne razmišljajući o svim ljudima kojima je hladno, o svima koji neće dočekati idući dan, o ratovima, o tome koliko ljudska rasa može biti odvratna, o siromaštvu, o nejednakosti, mržnji... Često razmišljam o tome kakav nas napredak još čeka. Kada pogledam kakav je život bio prije četrdeset godina... pa to nije tako dug period. Kada bi svijet napredovao istom brzinom, ne mogu zamisliti kako bi izgledao. Kako li će samo izgledati za 100, 200, 300 godina. Kako bih to samo željela znati! A ne mogu. I nikada ne ću saznati. I to me neopisivo frustrira.
Ili naprimjer što kriju prostranstva svemira. Mora postojati način da se to otkrije, mora postojati način da putujemo svemirom jer zašto bi svemir inače postojao? Ali kako, to me jako zanima.
I što se događa s ljudima kad umru? Najlogičnije mi je da naš mozak umre i gotovo. Ali ne želim baš u to vjerovati. Ne vjerujem niti u nekakav vječni život u paklu ili raju. Sigurno se neću ubiti da to provjerim, ali me jako zanima.
I na kraju naravno, zašto smo mi uopće ovdje? I jesmo li mi uopće ovdje ili je to samo privid?
Ta me sva pitanja užasno frustriraju? U zadnje vrijeme ne razmišljam više toliko o smrti, već o životu. Osjećam svaki korak koji napravim, osjećam kad dišem (dobro, sad se pretvaram u Stinga), zapravo osjećam da sam živa. I pitam se zašto.
Postoji tisuću zašto. Zašto izgledam tako kako izgledam. Zašto me zanimaju stvari koje me zanimaju. I zašto tako puno moram u životu birati. Zašto se uvijek moram pitati što bi bilo da sam odabrala nešto drugo, naprimjer drugi fakultet. Ili da sam se rodila u drugom gradu, u drugoj državi u drugom stoljeću.
I uvijek me frustrirala činjenica što nijedan čovjek ne može posjedovati sve znanje ovoga svijeta...
Na kraju ću do kraja poludjeti postavljajući si pitanja na koja ne znam odgovoriti. A pokušavam, stalno pokušavam...
I na kraju, molim vas nemojte me shvatiti ozbiljno. Ovo je samo faza. Nadam se...
28.01.2006., subota
Već punih 20 godina živim na ovome svijetu. Pa kad je prošlo to vrijeme?
Kad sam bila mala 20 godina mi se činilo užasno puno, ali ja se trenutno ne osjećam (a i ne izgledam) ni dana starije od 12... Mogu se uvijek praviti da sam mlađa :)
31.01.2006., utorak
Danas sam četiri sta učila matematiku i to na faksu. Moju frendicu-kolegicu je baš uhvatio trenutak inspiracije i sva je oduševljena tražila rang matrica i štošta drugo s markerom u ruci. Meni koncentracija padne za punih 15 minuta i čitavo vrijeme mi se vrtilo u glavi. Ali dosta dobro nam je išlo.
Ostaju mi još tri ispita i ne bih trebala imati problema oko toga. Barem mislim da ne bih.
Sjećam se kako su mi tokom ljeta svi kojima sam rekla da studiram građevinu rekli nešto u stilu: pa to ti je jako teško! (uz neizostavan izraz lica - preglupa si ti za to, ostani doma gledati sapunice i lakirati nokte).
Ali nije. Nije jako teško. Naporno je, jer nemam niti jedan dan u tjednu kada ne moram učiti, ali stvarno nije teško. Pod uvijetom da voliš fiziku i da te matematika zabavlja.
Opet mi se vrti u glavi. Hipohondar u meni već razmišlja o svim neizlječivim i rijetkim (po mogućnosti tropskim) bolestima koje bih mogla imati. Jučer sam se u tramvaju doslovno borila s nesvjesticom i pokušavala sam se koncentrirati na bilo što, samo da se ne srušim. I tako sam se koncentrirala na riječi jedne odvratne pjesme od Let3. Ma nije baš odvratna, samo jako vulgarna. Ali obožavam ih bez obzira na to.
Primila sam danas pismo da sam dobila posao za preko ljeta. Četiri mjeseca izvan Zagreba! Pa to je divno!
Mrzim hladnoću, ali još više od toga mrzim sparna ljeta u Zagrebu. Sada ću to izbjeći.
Uglavnom, više ne znam niti što pišem jer mi se vrti u glavi. I sad bih još trebala učiti, ali nemam snage. Za sutra smo dogovorile osam sati matematike. Zapravo, mislim da bih trebala blog preimenovati u Dnevnik jedne štreberice, ionako nitko ne sluša Poguese...
06.02.2006., ponedjeljak
Pokazujem očite simptome leukemije, a moja mama tvrdi da su to i više nego očiti simptomi anemije. Tata kaže da bolnica koja je meni potrebna udaljena samo pet minuta od naše kuće (to bi bila bolnica Vrapče).
Uglavnom, osjećam se i izgledam jadno. Nemam snage ni za što, a moram učiti po 7-8 sati na dan. Već oko 5 popodne postanem strašno umorna i ne mogu se ni na šta koncentrirati.
Kosa mi je suha i beživotno visi, ten mi je zeleno-siv sa ponekom crvenom mrljom, podočnjaci su mi veliki kao i inače, ali su samo malo tamniji, oči su mi i dalje boje mora, ali jako onečišćenog.
A to je sve jer jako nezdravo živim. Previše pušim, jedem nezdravu hranu, uopće se ne krećem... Od danas sam prestala pušiti. Možda zvuči glupo, ali meni to uopće nije problem. Ponekad sam ne pušila i po dva mjeseca u komadu jer zapravo nemam neku potrebu za cigaretama. Neće mi se ruke tresti i neću biti živčana.
I imam jedno novo otkriče - super je učiti matematiku uz Creedence Clearwater Revival. Učila sam kod frendice i ona me pitala dal slušam Creedence i u isto vrijeme smo počele pjevušiti onu pjesmu When I was a little bitty baby
My mama would rock me in the cradle,In them old cotton fields back home; i tako smo shvatile da nam je to falilo uz matematiku čitavo vrijeme.
Opet pišem do kraja nesuvislo. Ali nema veze, ima i gorih od mene :)
Kineske mudrosti za žene
Iz riznice kineskih mudrosti - pet savjeta ženama:
1. Važno je pronaći čovjeka koji će ti pomagati u teškim poslovima i koji će imati dobar posao.
2. Važno je naći pametnog čovjeka,
obrazovanog i duhovitog, koji će te
znati nasmijati.
3. Važno je naći čovjeka na kojeg se uvijek možeš osloniti, u kojeg uvijek možeš imati povjerenje, koji ti nikada neće lagati.
4. Važno je naći čovjeka koji će biti dobar u krevetu, koji će uživati voditi ljubav s tobom.
5. Važno je da se ova četvorica ne
poznaju.
08.02.2006., srijeda
Sad sam upravo našla jednu od onih zadaćnica bjelovarskih maturanata koje je na net veljda stavljala njihova profesorica. To je nešto najgluplje što sam ikada pročitala. Ali i najsmješnije...
ZADAĆNICA FILIPA GAŠPARA (08.11.2001)
Gdje Leje se kupusa zbiše
I zora ih rumenom vodom zali
Zeleno vime siše
Materi klenić mali
"Moj doživljaj poezije Sergeja Jesenjina"
Vrlo je teško objasniti pjesmu poput ove. No to ipak nije problem samo ove pjesme nego općenito svih pjesama Sergeja Jesenjina. Budući da sam već napisao ovu pjesmu na početku, lako je zaključiti da ću se u ovoj zadaći usredotočiti upravo na nju.
Prvo ću napisati ponešto o svojim razlozima zbog kojih sam odabrao ovu pjesmu. Sve je počelo kad sam danas došao u školu i saznao da pišemo školsku zadaću iz hrvatskog. To mi je probudilo sjećanja na prošli sat hrvatskog kada je profesorica najavila pisanje, ali ja sam očigledno zaboravio. No dobro.
Neposredno prije hrvatskog imali smo sat filozofije na kojem mi je moj prijatelj i suradnik Josip Dvornik rekao da ima nekakvu knjigu od Jesenjina. Ta vijest me je iznimno obradovala zbog toga što sam u toj knjizi prepoznao materijal za svoje novo djelo iliti ovu zadaćnicu. No dobro. Moram priznati da sam prelistao cijelu knjigu koja je puna Jesenjinovih pjesama.
U početku sam planirao odabrati pjesmu slučajnim otvaranjem knjige ali bih uvijek otvorio neku dugačku pjesmu, pa sam naposljetku odustao od te metode 'Slučajnog odabira'. Tada sam krenuo u potragu prema naslovu. Pokazalo se da ima desetak pjesama sa vrlo zanimljivim naslovima ali i velik broj onih bez naslova.
Prvo moram napomenuti da su ove sa zanimljivim naslovom sve dugačke pa sam bio prisiljen odustati i od toga. Preostalo mi je jedino da obradim pjesmu bez naslova. Izbor je pao na ovu koja se nalazi iznad naslova ove zadaće. Zašto? Iskreno rečeno glavni (i jedini) razlog je njezina dužina. Zauzima samo četri reda u knjizi, pa tako i u mojoj bilježnici. Pjesma je vrlo nerazumljiva za mladog mladića poput mene. No unatoč tome ja ću pokušati opisati svoj doživljaj ove pjesme. Kao prvo, ova pjesma govori o nekakvom kupusu i to je ustvari jedino što ja razumijem u njoj. Sada ću pokušati obraditi svaki stih zasebno.Tako ću možda uspjeti shvatiti značenje cijele pjesme u ukupnosti.
Prvi stih: Gdje leje se kupusa zbiše. Što reći o ovom stihu? Kao prvo, ne znam šta su leje. To me podsjeća na riječ aleje, što su ustvari nekakve ulice, pa onda pretpostavljam da su to ustvari redovi kupusa. Već sam nešto postigao; preveo sam prvi stih. Gdje redovi kupusa se zbiše.
Sada je krajnje vrijeme da prijeđem na drugi stih koji glasi: I zora ih rumenom vodom zali. Moram priznati da mi je ovaj stih razumljiv. Govori vjerovatno o tome da je kupus vlažan od rose pa izgleda rumeno kada je u zoru izložen prvim zrakama sunca koje dolaze iz smjera Japana. Još jedan stih je riješen ali činjenica je da stvari sada postaju gadne zbog toga što su preostala dva stiha stvarno ružna.
Treći stih: Zeleno vime siše. Šta bi sad to trebalo značiti? Vime imaju krave, koze, ovce…, ali kakve to veze ima sa kupusom. Još piše i da je to vime zeleno, što je apsolutno nemoguće. Recimo da sam sada gotov sa ovim stihom, ali kao da i nisam zbog toga što sam doživio potpuni debakl u pokušaju objašnjavanja ovog stiha. Nisam baš optimist u slučaju prevođenja idućeg stiha ali barem ću pokušati, zato da ne ispadne da nisam hrabar.
Četvrti, a samim tim i zadnji stih glasi: Materi klenić mali. Svaka normalna osoba će bez većih problema zaključiti da je ovaj stih abnormalan i deformiran i da ga ne može nitko prevesti. Vrijeme je da nešto napišem nešto o ovoj pjesmi u njezinoj cjelokupnoj obuhvatnosti. Ova pjesma je dosta nerazumljiva. Što je uzrok? U knjizi piše da je ovu pjesmu preveo neki Golob. On je ovu pjesmu tako dobro preveo da ja imam osjećaj da bi ju mnogo bolje razumio na Ruskom jeziku. To je pomalo žalosno.
Žalosno je i to što sam već malo previše napisao o Jesenjinu pa se nisam uspio osvrnuti na probleme u svijetu, i u Bjelovaru, u zadnje vrijeme. Što bi Jesenjin rekao da vidi što se sada događa? Bombe padaju na sve strane, Antrax na svakom koraku. No to su ustvari manje važne stvari za čovjekov opstanak. Važno je to što se Đordan vratio na parket. No to ima i svojih negativnih strana. Opet će vrtoglavo porasti prodaja Đ-ordanovih tenisica (ovako je rastavio riječ Đordan, op.a.). Svi znaju zašto je to loše. Postoji i dobra strana napada na Afganistan. Tamo je donedavno glavna grana proizvodnje bila proizvodnja droge. Sad se talibani ne mogu koncentrirati na to. U Bjelovaru se u zadnje vrijeme gradi obilaznica. Svi ljudi imaju barem jedan bubreg, a ako ne onda nisu ljudi. Kada su bubrezi bolesni onda se ide na dijalizu. Gadno je kad ni to ne ide. U prošlu srijedu su u ROCK KLUBU svirali narodnjaci – srpski. Ja sam malo bio tamo i nije mi se svidjelo. Bila je živa muzika. Pjevač je izgledao ko Haris Đinović samo što nije bio inteligentan poput njega. Sada ću navesti pjesmu Harisa Đinovića:
Ostarit ću, neću znati
Dal’ ćeš zamnom
Zaplakati
Ko ja za tobom
Ova pjesma je također u četri reda ali je mnogo razumljivija od Jesenjinove. Iz toga se može zaključiti da je Haris Đinović bolji pjesnik od Jesenjina.
U samom završetku moram istaknuti moj krajnji dojam o Jesenjinu, ovoj pjesmi i cjelokupnom njegovom opusu. Pjesme bi odlično zvučale kada bi bile uglazbljene uz harmoniku. Da je Jesenjin još živ mogao bi pjevati u duetu sa Džinovićem. Kladim se da bi to bio svjetski hit. No šalu na stranu. Jesenjin je jedan od najvećih pjesnika svih vremena, ako ne i najveći, i to nitko ne može osporiti, a kamoli ja. Ja sam svjestan da ova moja zadaća baš i nije uspjela ali zato sam označio zvjezdicama koji djelovi ustvari i nisu njen sastavni dio. Ti djelovi su umetnuti zbog mojeg osobnog zadovoljstva. To ću sada objasniti. Ja doma imam sve svoje zadaćnice i uvijek kad sam tužan pročitam ih, te sam odmah bolje raspoložen. Molim vas da mi ne date 1.
OCJENA: NEDOVOLJAN (1)
A ovako je zadaćnice bjelovarskih genijalaca komentirala njihova profesorica hrvatskog jezika:
"Pa ovo što vi radite i pišete nije normalno. Ta vaša djela su monstruozna, nevjerovatna. Kad ja to čitam, pomišljam da li se vi meni rugate kad pišete ovakve gluposti i nebuloze... Morbidna i monstruozna razmišljanja... Nevjerovatno..."
Meni je ovo predobro, stvarno bih željela upoznati autore.
ZADAĆNICA HRVOJA BARLOVIĆA (27.10.2000.):
“Budi svoj” – moje i Šenoino viđenje ove sintagme”
Za početak, navest ću šta za mene znači biti svoj. Za mene je to jedan stupanj čovjekovog razvitka u kojem se čovjek može smatrati sretnim. Puno ljudi misli da je sretno, ali zapravo nije. Naime, oni nisu svoji. Mislim da i Šenoa tako misli. U pjesmi "Budi svoj" me je posebno dirnuo jedan citat: "Ti gledaj dal` duša zlata vrijedi, pa budi svoj". Ova je fraza imala duboki utjecaj na moje svjetonazore i mislim da mi je proširila dijapazone. Ta mi je pjesma došla kao neko prosvjetljenje, kao da me neka svijetlost pogodila direkt u glavu. Od tada sam postao bolji sugrađanin i štovatelj lirike. Jednom me Šoški pitao da li da se upiše u novinarsku grupu. Rekao sam da sam odluči, ali je on rekao da ne može odlučiti. Tada sam mu rekao "Budi svoj!". Dva sata poslije otišao je ravno u prostorije školskog lista i prijavio se za novinara. Imam osjećaj da sam od njega stvorio pravog žurnalistu. Prvo sam mislio da neću uspjeti, ali sam mu ulijevao vjeru i opijao ga novinarskim znanjem i sve više se transformirao iz polupismenog učenika do vrhunskog intelektualca.
Sad ću se malo pozabaviti Šenoinim mislima. Čitajući pjesmu " Budi svoj " zaključio sam da je upravo taj poklik bilo geslo Šenoina života. On je skužio da samo uz takvo geslo narod može napredovati. On je upravo u tom geslu pronašao ognjište njegova književnog rada. Kad bi i danas postojao jedan takav majstor od pisca, mislim da bi i dan danas svojom polivalentnošću pomogao prosperitetu naroda i snižavaju poreza. Za očekivati je da ja ovaj tekst pišem subjektivno, ali ja ovaj tekst pišem objektivno, a ne subjektivno.
Napisat ću i zgodu kad me Josip Dvornik, 3d, zamolio da mu objasnim malo košarke. Odgovorio sam kako mu mogu pokazati neke tehnike, ali do konačnog cilja mora se potruditi sam. Još sam mu rekao kako njegovo geslo mora biti: "Budi svoj!". Dvornik je odmah upijo tu teoriju i prihvatio se posla. Svaki dan je trčao dva maratona i radio s loptom. Trudio se kao lički medvjed. Dvije godine poslije svi ga zovu Đo zato što je postao vrhunski košarkaš i kapetan svoje ekipe. Đo smo izveli kada smo od njegova imena Josip odbili "sip" i tako dobiveni "Jo" smo prebacili u Engleski vokabular. Izvukli smo ga iz pakla alkohola i sada je iskreni sportaš koji poštuje sve zakone prirode, a i Newtonove zakone.
Malo ću se opet vratiti na Šenou. Volio bih da sam mu mogao asistirati u pisanju njegovih pjesama i djela. Mislim da bih se s njim dobro slagao i brzo bih se adaptirao u njegov književni tim. Jedino što bih promijenio u pjesmi "Budi svoj" je kraj zadnje kitice kojeg bih izveo ovako: "Oj mirno, brajane, sad si račun zbroj! Poštenjak, čovjek na zemlji jesi, pa budi i dalje svoj". Poznavatelji ovog djela će primjetiti kako sam samo zadnja dva prebacio iz perfekta u prezent, ali u tome i jest bit ove moje korekcije. Ovu promjenu dajem svakome na pravo da je komentira, ali ja imam stavove da je ova pjesma svevremenska.
Sad ću vam malo ispričati anegdotu sa Anom Matoš. Došla mi je jedan dan, jesenas, i pitala me da li da i dalje svira flautu ili da se prebaci na klavičembalo. Odgovorio sam joj kako je klavičembalo pomalo zastario, da ima pomalo grubi zvuk i oštre tipke, ali da svejedno ima svojih dobrih strana. Još sam joj preporučio harfu, čiji sam vrsni poznavatelj, a kad je i to odbila rekao sam joj "Budi svoja!". Dva tjedna poslije došla mi je zahvaliti na savjetu i rekla da je svejedno ostala na flauti. Pitao sam je jel mi da da malo sviram i dala mi je. Svirao sam oko pet minuta i shvatio da to uopće nije teško, sve je u trudu.
Jednom sam razmišljao da se počnem baviti florom i faunom, ali sam si rekao "Budi svoj!". Kad god pokušavam nešto nepromonćurno, sjednem si i malo ćutkam. Uvijek isćutkam jednu jedinu misao: "Budi svoj!". Gledajte, ja nisam tu da držim predavanja o protorealizmu, nego samo želim primjerima navesti ljude i djecu na razmišljanje o istini. Istinu ne može spoznati samo Šiva-Višna ili Hare-krišna, nego svi ljudi u apsulutnom jedinstvu i slozi. Ja bih ponovno uveo radne akcije. Tako bi brže izgradili ceste i pruge, a ljudi bi bili svoji. To ne bi bili skupi projekti, samo bi važnu ulogu igrali dobra volja i jedinstvo. Tu bih se pozvao na Jeana Roussoua koji je živio od 1712.-1778. godine. Njegov ideal bio je "natura imacunata", neokaljana priroda. E, pa i moj ideal je takav. Da mi je samo par dana vlasti. U svojim se mislima od Šenoe distanciram samo u činjenici da je on bio protorealist, a ja nisam. Ja sam malo ekspresionist. Sve u svemu, Šenoa mi je najbolji naš umjetnik. Za kraj rekao bih još samo to kako mi je pjesma "Budi svoj" iz temelja promijenila mišljenja i stavove. Svaki put kad tu pjesmu pročitam, kao da malo očvrsnem. Očvrsnem u psihičkom pogledu jer mi misli postaju zrelije i zdravije. Ne bih se ja mjenjao za svoje misli ni s kim jer me kroz moja razmišljanja i život vodi ona poznata Šenoina : "Budi svoj!".
OCJENA: DOBAR (3)
11.02.2006., subota
Ponos i predrasude
Upravo sam se vratila iz kina. Knjigu iz naslova sam pročitala najmanje 10 puta, seriju odgledala valjda 100 puta. I sada sam gledala film. Serija mi je puno draža. Puno je detaljnije obrađena knjiga, a i Colin Firth je za nijansu bolje odglumio Mr. Darcyja.
Mr. Darcy je zapravo nadčovjek. Tako savršena osoba se još nije rodila. Karakterno savršena (što se izgleda tiče, ima i boljih).
Našla sam konačno osobu koja je voljna gledati samnom Brokeback Mountain. Već sam mislila da ću morati iči sama u kino. Istina, jesam asocijalna, ali mi se ići sama u kino ne čini baš kao najbolji oblik zabave. Jedna od mojih najboljih frendica rekla je da ne može ići jer je njoj tema filma presmješna (?!?). U njenoj interpretaciji to je film o dva čobana koji krate vrijeme na ljetnoj ispaši. Nemam komentara.
Uglavno, danas je došla moja sestrična da joj budući dipl. ing. građevine (ne, zapravo magistar) nacrta plan grada koji treba za zadaću iz geografije. I sasvim slučajno sam joj spomenula da planiram sama otići u kino kad već nitko neće, a ona je oduševljeno rekla da je baš htjela gledati taj film. Nikad ne bih rekla...
16.02.2006., četvrtak
Već neko vrijeme nemjeravam napisati post, ali nikako da ga napišem...
I sada isto uopće ne znam o čemu bih mogla pisati. Prvo da se osvrnem na Valentinovo.
Mislim da mi taj dan donosi nesreću, barem što se mog obrazovanja tiče. Pala sam na usmenom iz matematike. Svakoga je ispitivao po sat vremena i svi su prolazili (dobro ne svi, samo njih tri), a onda mu je nakon što je u četiri sata uspio ispitati samo četiri osobe valjda dosadilo i sve nas ostale srušio (uključujući i četvrtog). Kolegica koja je prošle mi je rekla da ću sigurno proći jer ona nije ništa znala, a prošla je. To me podsjetilo na dan kad sam prvi put išla polagati vozački. Instruktor mi je rekao da ću sigurno položiti jer je kod ispitivača kod kojega sam trebala polagati prolaznost 100%. I onda glupača skrene u zavoj u četvrtoj brzini... Zakon vjerojatnosti se ne odnosi na mene.
No, kako nisam niti očekivala pozitivnu ocjenu, pad me nije baš previše pogodio.
Navečer sam išla sa svojom sestričnom van. Trebale samo samo otići nešto popiti i onda se vratiti doma, ali na kraju je taj izlazak ispao kao najbolji ove godine.
Ona je htjela da idemo u Krivi put jer još nikada nije bila tamo. I baš smo došle na koncert neke, vjerojatno Ciganske, glazbe. Odmah smo se prisjetile onog davnog tečaja iz trbušnog plesa. Nisam mogla vjerovati da se sjećam svih pokreta i definitivo nikada nisam pomislila da ću plesati trbušni ples u javnosti.
Shvatila sam da nam je, koliko god se mi borili protiv toga, Balkan u krvi. Kao ona pjesma 'Ti si mi u krvi' :) Još uvijek imam muskulfiber ili kako god da se piše.
Gledala sam u zadnje vrijeme dva filma koje sam htjela pogledati još otkad sam vidjela najave.
Ponos i predrasude
Ah, Mr. Darcy. On je tako savršen. Najviše zbog toga jer je tako šutljiv. Ozbiljno. Čitav život sam okružena dečkima koji su veće babe od mene. A ja sam zapravo jako šutljiva osoba. Željela bih upoznati nekoga s kim bih mogla komunicirati šutnjom.
Brokeback mountain
Taj me film toliko pogodio. Zadnjih godinu dana jako puno razmišljam o životu i smrti. Najviše me pogađa činjenica da imamo samo taj jedan život, a toliko puta moramo birati u njemu.
Postoje neke greške koje nikada nećemo moći ispraviti i postoji vrijeme koje nikada nećemo moći vratiti. Ne možemo znati koliko će se vremena neka osoba zadržati u našem životu i ne možemo znati koliko možemo žaliti što nekim ljudima nikada nismo rekli i pokazali koliko nam znače. Ja ne vjerujem u nikakav život poslje smrti. Kada umremo onda samo mrtvi i gotovo. I ne postoji neko mjesto gdje ćemo biti bezuvjetno sretni.
Ono što mene najviše rastužuje vezano za ta dva filma jest to što oni govore o ljubavi. A ja mislim da zapravo nikada nisam bila zaljubljena. A to je žalosno...
07.03.2006., utorak
Niti sada mi se baš nešto posebno ne da pisati, ali alternativa je učenje, pa biram ovo prvo.
Dakle Poreč. Bila sam na seminaru za turističke animatore, jer ću se tim poslom baviti po ljetu. Shvatila sam da bih se trebala malo više kretati među ljudima, a i taj mi se posao čini jako zabavnim.
Raspored je izgledao otprilike ovako: buđenje u 7 sati (cimerica me DOSLOVNO vukla za kosu iz kreveta jer je to bio jedini način da me probudi), doručak, jutarnja gimnastika, let's dance (to je jednosatno uvježbavanje plasnih koreografija, uglavnom na muziku iz sedamdesetih, naporno jednako koliko i aerobic), radionice (3 sata), ručak, uvježbavanje uloge za predstavu, let's dance, radionice, večera, večernji programi i uvježbavanje uloge do otprilike 1-2 ujutro. Radionice su uglavnom bile zabavne (ja ću biti animator za dječicu), većinu vremena ležala sam ispružena po podu koliko sam duga i široka s kistom u ruci i slikala nešto.
Jedino što me razočaralo bile su predstave. Ja sam glumila u jednoj koja se zvala 'On Broadway', a sastojala se od dijelova najpoznatijih mjuzikla. Prvo mi je voditeljica rekla da ima idealnu ulogu za mene - ulogu ružne debele krčmarice koja pljuje po podu, što vjerojatno mnogo govori o meni, a poslje mi je ta uloga oduzeta jer se nisam mogla dovoljno uživiti (iskreno da vam kažem, ne bih pljunula na pod ni da mi život ovisi o tome).
Zapravo sam se najviše uživila u ulogu hippy djevojke u 'Kosi' jer imam baš prikladno dugu kosu, a koreografija je bila takva da smo morali puno mahati glavom.
Ono što mi je za vrijeme čitavog seminara bilo čudno je moja duhovna neprisutnost. Imala sam osjećaj kao da nisam tamo. Kao da ja sama gledam predstava u kojoj su ljudi oko mene glumci. Zapravo to i nije prvi put da se tako osjećam.
Naravno, kao i uvijek radila sam budalu od sebe. Kao i svi ostali. Imali smo white party, a ja nisam imala bijele hlače, pa sam preko traperica zamotala bijelu plahtu. To je i većina drugih napravila, ali ja sam jedina izgledala kao Vestalka.
I došla sam do jednog nevjerojatnog otkriča - čitav svijet je poludio. Moja cimerica je imala isto godina kao i ja i imala je nekog dečka koji ju je nazivao oko 20 puta dnevno da je pita što radi i svaki put je rekao da zna da se druži s dečkima (?!?) jer čuje muške glasove u pozadini (zapravo sam uvijek mislila da imam prilično visok glas...). Ja sam joj svaki put rekla da bih mu ja na njenom mjestu poklopila jer je i više nego očito da je tip psihopat, a ona se samo nasmijala i objašnjavala mi da je on jaaako ljubomoran. Pa neka bude ljubomoran, ali u nekoj ustanovi.
U početku sam mislila da je to izdvojen slučaj, ali onda sam saznala da sam ja tamo valjda jedina cura bez dečka i da su dečki od svih cura identični (osim od moje sestre, njega poznam i znam da je normalan).
Na kraju su svi mislili da sam ja čudna, jer je normalno da su dečki ljubomorni. Ne znam uopće što da mislim o tome...
Uostalom, doma mi stalno svi govore da sam nenormalna, a jučer me mama proglasila iskonski zlom osobom i nečovjekom....
10.03.2006., petak
Purple rain
Danas je jedan sasvim grozan dan, što se vremenskih prilika tiče. Došla sam na faks sa potpuno mokrim čarapama.
Na faksu je zapravo bilo sasvim divno. Moj novi najdraži predmet su materijali. Znate ono kad profesor priča o postotku vlage u pojedinim materijalima, a vi zatvorite oči i jasno osjetite miris svježeg betona... mPretpostavimo da ne znate, ali divan je osjećaj. Jedva čekam da završim faks da mogu raditi na gradilištu...
Dan je postao odvratan kad sam se vraćala s faksa jer je padala kiša, a ja sam morala pod rukom nositi dasku za crtanje i paziti da mi stane pod kišobran jer je bila samo u nekoj kartonskoj kutiji, a na dasci sam ostavila nacrt iz visokogradnji koji sam crtala dva sata. I tako prelazim ja cestu i onda shvatim da je od polovice ceste sve do nogostupa ogromna lokva koju nikako ne mogu zaobići, a pred zebrom stoji autobus i trubi mi... I nekim čudom sam je preskočila. Skupa sa glupom daskom u ruci.
I onda sam morala čekati tramvaj. Pola sata. I propustiti dva jer su bili prepuni. Na kiši. S ogromnom crtačom daskom pod rukom... Kako nekad volim žaliti samu sebe, to je nevjerojatno.
Onda u autobusu... sve babetine ovog svijeta odlučile su se ugurati u isti autobus u kojem nije više bilo mjesta ni za zrak... Meni stvarno nije jasno zašto one toliko mrze sve ljude mlađe od 50 godina jer su 'neodgojeni', a one su same isto užasno neobzirne. Pa uostalom zašto ja ne bih balansirala na jednoj nozi priklještena između vrata i svoje glupe daske u nekom položaju koji nisam vidjela čak niti u yogi? Mnogo je bitnije da se one ukrcaju unutra sa pet cekera svaka i da mogu nesmetano tračati one babe koje na sreću nisu stale u autobus?
Evo, sad sam ispucala svoje dnevne frustracije...
Ovo mi je jako lijepa pjesma i vjerojatno se ne uklapa u ovaj ružan dan, ali možda ga malo popravi :)
I never meant 2 cause u any sorrow
I never meant 2 cause u any pain
I only wanted 2 one time see u laughing
I only wanted 2 see u laughing in the purple rain
Purple rain purple rain
Purple rain purple rain
Purple rain purple rain
I only wanted 2 see u bathing in the purple rain
I never wanted 2 be your weekend lover
I only wanted 2 be some kind of friend
Baby I could never steal u from another
It’s such a shame our friendship had 2 end
Purple rain purple rain
Purple rain purple rain
Purple rain purple rain
I only wanted 2 see u underneath the purple rain
Honey I know, I know, I know times are changing
It’s time we all reach out 4 something new
That means u 2
U say u want a leader
But u can’t seem 2 make up your mind
I think u better close it
And let me guide u 2 the purple rain
Purple rain purple rain
Purple rain purple rain
If you know what I’m singing about up here
C’mon raise your hand
Purple rain purple rain
I only want 2 see u, only want 2 see u
In the purple rain
12.03.2006., nedjelja
Jučer sam ušla u autobus i sjela na prvo prazno sjedalo. I onda sam osjetila da su mi se traperice rasparale dovoljno da svi vide kakve gaće nosim. Sišla sam na prvoj stanici na čitavim putem do doma sam se pravila da ne znam zašto se svi okreću za mnom. Meni je to zapravo bilo užasno smiješno, takve mi se stvari stalno događaju pa sam već postala imuna na njih.
Navečer smo frendica i ja išle u Route 66. Bile smo uvjerljivo najmlađe tamo. Zapravo, bio je to jedan jako tužan prizor. Hrpa ljudi koje je pregazilo vrijeme i koji samo ponekad nađu vremena da se maknu od sive svakodnevnice i vrate u već gotovo zaboravljena vremena. Tužno je vidjeti te ljude kako se sa nekom sjetom u očima prisjećaju svakog akorda tih dobro poznatih pjesama.
No još je tužnije među njima vidjeti dvije djevojčice koje su čitavu srednju školu provele maštajući o nekim vremenima koja nikada nisu i neće proživjeti i koje su slušale CSNY zatvorenih očiju.
Ne mogu reći da mi je žao. Ionako kažu da ako se stvarno sjećaš šezdesetih, zapravo ih nisi proživio.
14.03.2006., utorak
NAJBLISTAVIJI TRENUTCI "NARODNE" MUZIKE:
*Moja mala nema prednjih zubi, kad me ljubi jezikom me ubi...
*Armaturu cupas iz temelja srece, nitko tako, draga, voljeti te nece...
*Caki, Caki, care, kupi mi sandale, samo pazi, Cale, da ne budu male...
*Da dogovor kucu gradi rekao je neko,s tobom kako stvari stoje temelj je daleko...
*Da zavolis mene ti nije bilo sile, 1: 1000 sanse su mi bile...
*Drum dugacak, kola trula, mala moja, jesi l' cula, jesi l' cula...
*Dva losa ubise Milosa, a mene ce jedan sto mu zenu gledam...
*Hej, konobaru, donesi mi stok, stok, hocu da se napijem da zaigram rok...
*Hej, ti mala u minicu, ja te cekam u kaficu, dodji mala dodji ti dodji sama majke ti...
*Hop, mala bosonoga, kako zivis bez onoga...
*Sladak secer, hladna voda, hajde, mala, dok je zgoda...
*Imam garazu i Mercedesa tri, jos samo mi falis ti...
*Ja nisam majstor da napravim bure, ali sam majstor da osvajam cure...
*Ja sam seljak veseljak, a u dusi tugu skrivam, sta cu jadan kraj Morave kad ne znam da plivam...
*Joj, sto volim piti vode sto sljivove grane rode...
*Da je casa od tri kila, jedna bi mi dobra bila...
*Komandante, silo vojna, lomis srca mnogobrojna...
*Kuce laje, a ja mislim ti si, otis'o si, sarmu probo nisi...
*Mala moja, na vrh kola stani da te moje oko nanisani...
*Milane, moja ruzo, cale mi se naoruz'o, u vazduh ce sve da digne samo kad te stigne...
*Neces cak ni pasulj da mi skuvas, a kamoli djecu da mi cuvas..
*Necu da ljubim jednu ili dve, ja sam covek za djevojke sve...
*Nemoj da places na mom pragu da mi vrata ne povuku vlagu...
*Sto na kafu zoves mene kada nemas samljevene...
*Suzama sam lijepio tapete, otisla odvela mi dijeteee...
*Uz vjetar sam uvijek is'o i nikoga nisam sis'o, od malena radim tako, ja
sam rodjen naopako...
*Uzela si zilet da sa njim sijeces vene, sa cim cu da se brijem, sto ne mislis na mene...
*Zeka voli kupus, kupus voli rosu, a ja moju malu i golu i bosu...
17.03.2006., petak
Happy St. Patricks Day
In the merry month of May
From my home I started,
Left the girls of Tuam
Nearly broken hearted,
Saluted father dear,
Kissed my darlin' mother,
Drank a pint of beer
My grief and tears to smother,
Then off to reap the corn,
And leave where I was born,
I cut a stout blackthorn,
To banish ghost and goblin,
In a brand new pair of brogues,
I rattled o'er the bogs,
And frightened all the dogs
On the rocky road to Dublin.
Chorus:
One, two, three, four five,
Hunt the hare and turn her
Down the rocky road
And all the ways to Dublin,
Whack-fol-lol-de-ra.
Post je objavljen 21.03.2006. u 23:57 sati.