Marketing
Jedan mali običan dan...
Još jučer sam bila u oblacima zbog prvog dana proljeća (inače volim te datume koji obilježavaju dolazak godišnjeg doba), i planirala sam napisati lijepi veseli, cvjetni i šareni post u čast službenom dolasku proljeća. No, dan nije ispao baš onako kako sam ja to zamišljala. Obukla sam jeans jaknu, i oduševljena izašla iz kuće. Kad vani, tmurno i mračno. Još uvijek optimistična, pomislila sam - razvedrit će se! Pa prvi dan proljeća je! Pisala sam test iz gospodarstva već drugi školski sat! Mislim da sam ga dobro riješila, ali službeni rezultati biti će poznati tek u četvrtak! Ostatak dana prošao je manje više kao i uvijek, dobra stara monotonija. Ono što me najviše rastužilo jesu kapljice kiše koje su počele nečujno padati, koje nisam ni primjetila sve dok me za vrijeme sata Tihy nije zovnula: Lili, vidi, kiša pada! Ah koja šteta, pomislila sam. Kući sam stigla malo prije 3, kao i uvijek, samo što sam ovaj put (bez kišobrana), prilično pokisnula, jer sam bila lijena i nije mi se dalo potrčati. Gledala sam s starcima Karabinjere na RTL-u?! Ne znam ni sama kako uspjela sam ih nagovoriti da idu sa mnom u Poreč, jer si moram kupiti balerinke ili neke slične cipelice. Već ih dugo želim, a sad je to i nužda pošto ubrzo vodim maturalnu, o čemu sam već pisala. Stigli smo u trgovinu gdje stvarno ima slatkih balerinki, ali za nevjerovati, od svih tih primjeraka, nije bilo ni jednih s brojem 40! u 39 nisam mogla ni ući, a u 41 sam plivala. Prilično razočarana izašla sam iz trgovine. Roditelji moji dragi, vidjevši moje nesretno lice, spomenu one adidaske koje također dugo želim... Osmijeh se razvukao na mom licu. I tako smo otišli pogledati taj primjerak zaista prekrasnih patika. Uđemo u trgovinu, ugledam ih u roku od sekunde, starci pogledaju cijenu, sve ok... Već su mi se smiješile adidaske, kad, možete li vjerovati? Nema mog broja!! Aaaa...
Ostatak priče i nije toliko bitan, ukratko posjetili smo slučajno i trgovinu namještajem gdje su moji kupili krasne ormariće, ladice, komode... za predsoblje! Priča koja je trebala završiti s novim parom obuće za mene, završila je s zadovoljnim licima mojih roditelja i mojom pokislom facom! Gdje je tu pravda? Na povratku kući tata me učio, pošto ubrzo idem polagati, nekim osnovama vožnje automobila! Mogu ponosno reći da sam ponešto i skontala! Prvi dan proljeća 2006. još malo pa je završio, ali je za mene i za mnoge bio prilično neslavan, kišan i hladan. Prvi dan najljepšeg godišnjeg doba pretvorio se u tek jedan mali običan dan... No, ne zaboravite, poslije kiše dolazi sunce. Proljeće...čekamo te!
Post je objavljen 21.03.2006. u 20:00 sati.