Upoznao sam Ivanu (ne zove se Ivana, ali trebalo mi je neko ime pa...) na svadbi prijatelja u travnju 2004. Ivana je simpatična, zgodna i pametna mlada djevojka. Tada je bila skoro djevojčica, naime, bila je u trećem srednje i imala 17 godina.
Kako su svadbe same po sebi grozni događaji (ili kako bi rekao Balašević: parade pijanstva i kiča), bio sam jako sretan da se na njoj našao netko normalan s kim se da razgovarati. Izgleda da sam i ja njoj bio simpatičan, ili bar najsimpatičniji od raspoloživih ljudi, jer je često navraćala do mog stola. Pričala mi je o životu u svom selu, o vječito teškoj financijskoj situaciji, o tome da od svoje 15. godine svakog vikenda i svakog ljeta konobari u restoranu, kako želi završiti školu i upisati građevinski faks, kako uz to želi i položiti C kategoriju da bi u svojoj budućoj građevinskoj firmi može biti sposobna za sve... Pucala je od želje za životom i dokazivanjem. Dobio sam prilično konkretni dojam da joj se sviđam koji je možda bio i kriv, ali to zaista nije bitno za priču.
Nakon svadbe je nisam baš često viđao, ali smo se povremeno znali esemesati i mailati. Vidjeli smo se te godine na Rovinjskoj noći (što je možda najveća fešta u Istri). Bila je prijazna i sretna da me vidi, ali vidno suzdržanija nego na svadbi. Nisam tražio uzroke tome jer mi nisu bili ni bitni, ali sam ih saznao u siječnju 2005. na koncertu Gustafa u selu blizu Ivaninog. Ivana ima dečka, a dečko je pomalo posesivan i ljubomoran (kako ljudi u vezi znaju biti) pa Ivana ima nekakav pritisak da bude suzdržanija. Bar mi se tako činilo.
Prošle jeseni mi se javila da je upisala faks i da je u Rijeci. Našli smo se na kavi. Saznao sam da je u međuvremenu uspješno položila C kategoriju i završila školu. Pričala mi je o dečku. Rekla je da ga voli, i da joj je lijepo s njim, ali da će ga morati «dresirati» jer se teško miri s time da je otišla studirati. Stalno je zove i kontrolira. Često je kudi zbog njene želje za izlaženjem s frendicama. On je nekakav veliki frajer i sve ga žene obožavaju, a sad je zaljubljen pa se boji za svoju. Rekao sam joj da se ne da gnjaviti i da ga mora naučiti da joj vjeruje. Faks dugo traje i to je jedini način. Ako je njihova veza ono pravo, preživjeti će tih par godina viđanja samo vikendima (nije da je otišla u Kanadu ili nekamo), a ako nije, svejedno će puknuti.
Vodio sam je na svoj posao da vidi kako to sve skupa izgleda. Bila je oduševljena. Kad je otišla, poslala mi je oduševljeni sms zahvale za ugodnu kavu i turneju po, znate već gdje radim (da se ne odajem). Od tada je nisam čuo ni vidio.
Danas sam sreo brata onog prijatelja na čijem sam vjenčanju upoznao Ivanu. Jako je drag i pozitivan dečko i uvijek se razveselim kad ga vidim. U hodu sam ga pitao kako je on, brat, Ivana... «Ivana se ženi va četrten miseci.» («Ivana se udaje u četvrtom mjesecu.») «Zoč zaboga?!!» («Zašto zaboga?!!») «Trudna je», odgovori uz kiseli smiješak potpuno netipičan za njega. «Faken, ne moren verovat! To joj je sigurno dipošti smesti mladić daš mu je bilo žol da studira i daš je ime stoha da će ga pustit!» («Faken, ne mogu vjerovati! To joj je sigurno namjerno smjestio dečko jer mu je bilo žao da studira i jer se je bojao da će ga ostaviti!») «Ne znan, ali se to skupa djeluje jako isforsirano...» «Javit ću joj se, vidimo se i pozdravi svoje.»
Nisam joj se još javio. Ne znam što joj reći. Simpatična, ambiciozna i pametna Ivana se ženi i roditi će u svojoj devetnaestoj godini, a da još ni živjeti nije počela. Faken katastrofa.
Post je objavljen 21.03.2006. u 19:31 sati.