Jednog ljetnog sunčanog dana prijepodne idem polako putem. Kao i obično u mislima sam svojim. Kao da sam i jedino tamo, a tek okom motrim put kojim idem. Slike njime uhvaćene tek tu i tamo misli mi mijenjaju na kratko.
Trava je bila porasla i vrlo je živo u njoj. Mušica, pčela i raznog sitnog letećeg svijeta na pretek. Primjetih i nešto veće. Izletje iz trave neka smeđa loptica krila raširenih i nad travom nisko održava visinu. Vrapčić. Zastajem i miran motrim zbivanje. Tako kratko bude i on uroni natrag u travu. Ne prođe do tren, kad u blizini izlijeće drugi. I on nisko nad travom i vidim kako gleda okolo kao da traži nešto i uroni i on. Evo sada opet onaj prethodni i sve tako. Možda ih je bilo i nešto više, al meni osta dojam da bijahu dvojica. Tako zaigrani ni ne primjetiše mene kako ih gledam. Igraju se djeca.
Odlazim i sve se pitam kakova igra je to. Skrivača? Lovice? Možda nešto što samo oni razumiju. Možda su to djevojčice bile? Možda to ni nema neke veze.
Proljeće kraju ide. Dan je opet sunčan. Poslijepodne. Čujem dosta glasne vrapčje javljanje. Vidim jednog vrapčića uz rub ceste. Nekako kao da je nezainteresiran. Mladac skakuće i ne uzlijeće ni pred prolazima automobila. Uzlepršalo se nekoliko drugih okolo i kao da ga dozivaju. Nadljeću ga, ne bi li on za njima, ali ovaj nikako. Spusti se u blizini jedan od najglasnijih i živka na sav glas. Opustio krila i kao da se ljuti na ovoga maloga. Shvatih. Mladac uči letjeti. I neznam kako, ali uvjeriše ga da poleti. Bilo je to kratko, pa opet isto. Sada se vine maleni i drž, drž, drž. Potrajalo u dugom luku. Vidim biti će nešto od njega. Ovi stariji i dalje se još trude oko njega. Gledam ga i mislim: 'Biti će vrabac od tebe maleni.'
Često promatram vrapce u letu. Kao da se bacaju unaprijed. Krilima na mahove rade. Poprilici šest do sedam puta mahnu, pa razmak i onda ponovo. Očito im nije lako stalno krilima lepetati. Uobičajeno su u skupinama. Tu i tamo naiđem na ponekog usamljenog filozofa. Gledam ga i mislim si : 'O čemu ti sada?' On naheri glavu, da me bolje osmotri. Vidi me, shvati da više nije sam, i odleti. Pitao bi ga ponešto, ali on ipak više voli taj svoj mir. Ode.
Hladni su i kraći dani. Rano je jutro i spremam se na posao. Vani je mrak još. Nazire se skori nastanak dana. Prilazim prozoru da vidim ima li još mrvica, što ih ostavljam pticama. Vidim, u tom polumraku, nešto se zbrcne, i fiju. Dva vrapčića, još za mraka, došli po mrvicu koju. Glad ih je natjerala. Znam da im mrak ne odgovara i vrlo rano na skrovita mjesta predvečer odlaze. Sada sam ih zatekao još za mraka. Koja li ih sila gonila u uvjetima tim? Vidim mrvica nema. Počistili ih još jučer. Osim toga vidjeh, da skoro redovno ranije dolaze kosovi. Njima mrak manje smeta. Zanimljivi su i oni. Stavio sam nekoliko šaka mrvica, zatvorio prozor i ostavio sve tako njima na volju. Nije baš uputno zuriti, jer to ih ometa u dolasku. Već će to oni po svome. Ja sam svoje uradio. A lim na prozoru sve to bilježi. Zapise ostavljaju maleni vidne. Čuo sam: 'Kaj ti to ne čistiš?' Čistiti, pa od čega? Sve je to prirodno. Spere to kiša kada naiđe. Glavno da taj ptičji svijet ima ponešto za vremena teška. Imam ja puno i više od onoga što mi je potrebno. A za neka veća zadovoljstva da čuvam i sakupljam, bilo što? Ta zar mi nešto više i treba od sreče onih u svijetu mome. Treba samo vidjeti i dozvoliti srcu da djeluje.
Toliko za sada o mojim malim letećim prijateljima.
Sve vas srdačno pozdravlja i voli Mladen, a umjesto mrvica Vama ovi pogledi moji.
Post je objavljen 21.03.2006. u 15:07 sati.