Pokušala sam promijeniti izgled bloga i zafrkla. Sad on izgleda skroz strašno, a ne znam jesam li ga uspijela vratiti na početni izgled. Razumjem se u komp toliko koliko mi je potrebno za posao, ali web dizajn je za mene kao kineski. Fakat nemam blage veze, ali moram naučiti barem nešto jer ne volim ne znati baš ništa o ničemu. Poznato je da su novinari univerzalni neznalice, i meni to sasvim odgovara, o svemu znam nešto, a o nečemu i malo više.
Razgovarala sam s frendicama o pokretanju nekog vlastitog biznisa (sve smo novinarke). Među jeeftinijim potezima bilo bi nam pokretanje svog web portala, ali bi onda jedna od nas trebala završiti web dizajn i što još treba. Ima nas zainteresiranih za to završiti. Pale su još neke ideje, ali to su već iskoristive ideje koje neću otkrivati. Činjenica je da sve zarađujemo bolje od nekog prosjeka, ali zbog toga nam pati (recimo to tako) privatni život. A i bolje je biti svoj šef.
Ne znam što bih drugo u životu mogla raditi osim novinarstva.Mislim da baš moraš voljeti taj posao da bi ga radio.Frendica mi je otišla iz novinarstva i sad je luda, jer je ubija 8-satno radno vrijeme u kancelariji.I to razumijem. Iako radim cijeli dan, ne moram se uvijek dizati u 8, ne sjedim cijeli dan u redakciji nego sam pola dana na terenu, upoznajem svakakve ljude...
Super je gledati kako ljudi dolaze s raznim iluzijama na novinrski posao. Pola ih misli da ako si novinar samo dođeš u redakciju nakratko i napišeš što imaš, drugi misle da je to baš lagan posao. A nije.
Kao što je poznato, novinare malo tko voli. Istina, svi žele biti informirani i znati što se događa u zemlji i svijetu, ali novinare ne vole. Valjda im nije jasno da ne bi ništa o ničemu znali da novinari ne pišu. Uglavnom, htijela sam objasniti zašto posao nije lagan. Recimo, dogodilo se nešto. O tome će sigurno svi pisati i izvještavati (konkurencija je sila pokretačica medija), tako da moramo i mi. No, nitko ne želi pričati s vama, urednici vam vise nad glavama da trebate imati događaj,a sve što imate jesu polovične informacije. I onda se snalazi, moli, kumi, prijeti i ne znam što da bi napisao tekst. Ili, urednici hoće tekst isti dan, a ti koga god zoveš kaže da hoće faks ili šefa nema, doći će za tri dana, pa sad ti objašnjavaj uredniku da danas nemaš temu jer šefa nema, a nitko neće pričati s tobom. I onda sutra u nekim drugim novinama osvane tvoja priča. Da se ubiješ.
A onda imate jedan zadatak u 14 sati recimo u Dubravi, drugi u 16 na Črnomercu. A uz to radiš na nekoj temi i čekaš da ti se javi troje ljudi.
Zove te frend da se nađete, ali hebi ga, ne znaš do kada ćeš raditi, nemaš uopće predodžbu. Ili se s dečkom dogovoriš u 8 sati, šef te negdje pošalje u 7, javljaš da ne možeš prije 9. No zadatak se oduži, a ti još to moraš napisat, pa javljaš da nećeš biti gotova prije 11, pa ako mu se da čekati dobro, ako ne, hebi ga.
Eto, zato kažem da nije lako biti novinar. Moraš to voljeti da bi bio spreman na tolika odricanja. Naučila sam spavati malo, pokušavam nešto i učiti da diplomiram napokon (ali ne da mi se), i družiti se sa svim frendovima. Sva sreća nemam dečka, jer da njega još imam ne znam kad bi sve stigla. On će morati imati visok prag tolerancije, valjda. Bivši me dečko nakon više od tri godine veze ostavio jer nije mogao podnijeti više me čekati da se vratim s posla. A smetalo mu je i što zarađujem više od njega. Iako ja to nikad nisam nametala, niti živim na nekoj visokoj nozi koju on ne bi mogao pratiti.
Sad se zna svako malo javiti da se nađemo i ne znam što, ali rekla sam mu da je gotovo, jer teško da će se ikad moći naviknuti na sve ono zbog čega me je prošli put ostavio. A meni se ne da opet patiti...
Zato mi je dobro samoj. Neću lagati, lijepo je imati nekoga, ali trenutno gledaju parove oko mene (mislim među frendovima), nikome baš ne cvatu ruže. Prekidaju se dugododišnje veze ili se cijelo vrijeme svađaju....Ne znam, ovako sam barem mirna...A i mlada sam, treba uživati dok si mlad...
Post je objavljen 21.03.2006. u 14:34 sati.