Pregled posta

Hrvoje Jurić: "O nastajanju i nestajanju"

Poetske crtice Hrvoja Jurića osamljeni su primjer refleksivnosti koja uspijeva apstraktno učiniti konkretnim, lirskog racionalizma koji u svakodnevno privodi filozofsko. To su nove pjesme na starim osnovama, klasika prelomljena kroz ležernost iskaza, istodobna napregnutost i pomirenost, šank i ekumena... Ukratko, sve na jednome mjestu, sažeto i nenametljivo, poezija koja se pojavljuje kao integralan dio života.

Hrvoje Jurić (1975., Bihać), gdje je završio osnovnu i srednju školu, te odrastao. U Bihaću je objavio dvije mladenačke zbirke pjesama: "Moje prve pjesme" (1988) i "Moj svijet" (1991). Od 1993. živi u Zagrebu, gdje je studirao i gdje danas radi kao asistent na Katedri za etiku Filozofskog fakulteta. Piše i prevodi uglavnom filozofske i slične članke, a poeziju čita, piše i objavljuje odavno i posvuda. Dobitnik je nagrade "Goranovog proljeća" za mlade pjesnike (1997), rezultat čega je objavljena knjiga pjesama "Nominativ" (1997).

********

Bojan Radašinović: "Savršeno mjesto za život"

Za razliku od ostatka tzv. "stvarnosne poezije", u koju je odavna ubrojen i prepoznat kao jedan od njezinih vrhunaca, Radašinović se ovaj put ne kreće u urbanom okružju, nego odlazi put sela. Tamo se, umjesto s ultimativnom suvremenošću, suočava s pasatizmom, bakinom kućom kao povijesnim muzejem. U tom odmjeravanju "suvremenog" poetskog subjekta i obiteljsko-nacionalne prošlosti, započetog pjesmom o satu/vremenu, krije se i najveći dio poetske napetosti: marijabistrički satovi sa zlatokrilim anđelima su Quartzovi, djedin lajbek je premalen...
No, ovdje je vrijeme neko drugo, irelevantno, novine se ne kupuju niti se radio sluša, satovi kasne kako su uvijek kasnili, ali se zato dobro spava i obavezno sanja, a ujutro gonetaju snovi po sanjarici, a ne po načelima psihoanalize. Iz zbirke kao da izbija blaga pomirenost, jeka fatalizma starih generacija, usredotočenost na ovdje i sada, konstatiranje i registriranje. Ovo kao da su pjesme u sepiji.

Bojan Radašinović (Zagreb, 1975.) je objavio: "Sprega književnosti i prljavog rublja" (2000); "Ovdje ćemo uvijek biti stranci", (2003).Živi i radi u Zagrebu.


*********

Dinko Telećan: "Iza"

Već samo po versifikatorskom umijeću, bogatstvu poetičkih modela i tradicijskih referencija Dinko Telećan izuzetna je pojava među mlađim hrvatskim pjesnicima. Međutim, jezična virtuoznost, ritmična i eufonična ekstatičnost tek su vanjska manifestacija spoznajne uzavrlosti subjekta ove lirike: rječnička značenja se otkivaju, jezik se upućuje izvan svoje svakodnevice u neistražene krajolike. I doslovno, ovo je poezija dalekih horizonata; indijski, iberijski i istarski ("na trojstvu poluotoka čija imena počinju s i") predjeli smjenjuju se kao postaje jednoga diskontinuiranog procesa (samo)spoznaje.
Neven Ušumović

Dinko Telećan (1974., Zagreb), gdje je 1999. diplomirao filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu. Objavio zbirke pjesama "Kreševa" (1997.) i "Vrtovi & Crvena mijena" (2003.) te knjigu "Sloboda i vrijeme" (2003.). Pjesme su mu objavljene u časopisima Republika, Vijenac, Quorum i dr., a kraći izbor preveden je na njemački. Prevodi književna i teorijska djela s engleskog i španjolskog jezika te radi kao vanjski urednik filozofske edicije u sklopu izdavačke kuće Jesenski i Turk. Prevodio, među ostalima, J. L. Borgesa, Halila Džubrana, Richarda Flanagana, Patricka McGratha, Isabel Allende, Harukija Murakamija, Ernesta Sabata i J. G. Frazera. Za prijevod njegove "Zlatne grane" nagrađen je 2003. godišnjom nagradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca, čijega je Upravnog odbora član od 2004. godine. Dobitnik prve nagrade na natječaju časopisa Zarez za najbolji esej 2005.