Danas mi je bilo teško nositi kriva leđa i tešku torbu po cijelom gradu - bole me leđa, zdjelica, desno rame i desna ruka. Desna noga se uvrće prema unutra. Istežem se cijeli dan, ali ne pomaže.
INAČE: U tijeku su moje finalne pripreme za dogovaranje pretraga po bolnicama. Cilj mi je ne izgubiti više od 96 sati na pretrage, krvne analize i testove. Da vidimo hoću li uspjeti!
Slijedi jedan primjer kako se ne bi trebalo raditi.
Zovem bolnicu1 da se naručim za laboratorijske pretrage:
- Dobar dan, molim vas xy laboratorij. Zvoni.
- Laboratorij.
- Dobar dan, ja bih se naručila za pretrage.
- A kakve?
- Kažem joj.
- Ah, mi vam to ne radimo, nazovite xxxxxxx
Hvatam olovku, zapisujem. – Hvala. Zovem broj.
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Ja bi se kod Vas naručila za pretrage. Kažem koje.
- I što još?
- Uhmm, hmm, ne znam. (abnormalan rad srca?)
- Znači vi samo trebate te pretrage?
- Hm, da?
- Onda morate nazvati ambulantu. Ali......žžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžž... (background noise)
- Halo?
- Evo, zapišite broj. Doviđenja.
Zapišem broj. Nazovem.
Zvoni dva puta, a onda se javi žena:
– Telefon je isključen, zovite poslije 10h. I poklopi slušalicu.
Molim? Isključččenn?
10.03 sati. Poslušala vijesti na Plavom 9. Urednik kao i uvijek Raško Horvat. Zovem.
Javlja se ista žena:
- Telefon je još uvijek isključen, zovite kas....tu-tuut.
Odlučim se spremiti i poći u bolnicu1. Ovo nema smisla. Uđem na glavni ulaz i nađem zgradu za svoju tegobu. Popnem se na 2. kat, gdje sve vrvi od ljudi. Imam osjećaj kao da sam u mravinjaku i pitam se da li mi bolnice izgledaju neobično živahno zato što postajem svjesna vlastite smrtnosti. Sestra iziđe iz sobe za prijem. –Izvolite? – Ja sam došla da se naručim za pretrage. – Mi te pretrage ne radimo. Odite u staru zgradu preko puta. Iziđem van i sve nove zgrade. Moram nekoga pitati. Šačica studenata pokaže mi put do željene destinacije. Opet pogrešno, tu su neki radovi. Pitam radnika koji gablecuje uz prolaz. Objasni mi. Zgrada nije ni stara niti preko puta onoj prvoj. Enivejz: Konačno unutra: bakice čekaju i pripovjedaju si svoje bolničke avanture. Mislim si kako sam prije par godina prezirala te penzionerske razgovore kad bih ih načula u tramvaju. A sad se već mogu zamisliti kako ću s njima na odjelu gledati slike unuka i raspravljati o „Explosivu“. Mladosti moja. Moj red.
– Evo, ja bih se naručila za pretrage. Sestra me gleda.
– A imate li preporuku nekog od doktora s odjela?
– Nemam. Samo uputnicu od obiteljske doktorice.
– U tom slučaju ćete na pretrage moći tek za 4 mjeseca.
– Znam da će pretrage biti pozitivne, jer je moja cijela familija imala tu bolest. Ako sad nešto poduzmemo, možda neću morati na operaciju. (Znate, ja za 3 do 6 mjeseci idem na mnogo važniju operaciju i ne mogu dopustiti da me ovo zezne.)
– Ja tu ne mogu ništa.
– A kako da dođem do preporuke jednog od doktora s ovog odjela?
– Isto se morate naručiti za 4 mjeseca.
– A ako platim?
– Gleda me bez riječi. Ne znam dešifrirati pogled. (da sam barem više varala u školi!) Očekuje li cifru ili ispriku?
– Dobro, naručite me onda za pretrage.
– Mi ne radimo sve pretrage koje ovdje pišu.
– Svejedno me naručite.
Odlučim okušati sreću u bolnici2. Tamo sam operirala krajnike, a i manja je bolnica, pa se odmah snađem.
- Dobar dan. Radite li ovaj tip pretraga?
- Ne.
- (Pošteno). A koje bolnice ga rade?
- Odite u bolnicu3.
Zahvaljujem. Odlazim u wc. Ova bolnice ima najpristojnije wc-e u Zgrebu. Naravno da nema sapuna i wc papira, ali je barem čista. Bolnica5, u kojoj ću imati big surgery, ima ogavne wc-e unatoč papiru i sapunu. Čistačice ih izgleda ne čiste nego samo ulaze u prostoriju s lavaboom kako bi umetle više sapuna i zelenih papira za ruke birsat. Mislim da ne zalaze tamo where the action goes on, jer tamo nikad nema papira.
Bolnica3.: Odjel pronalazim planski i čak koristim lift. Ovdje me mogu ugurati za 3 mjeseca, ali moja doktorica nešto mora nadopisati na uputnicu. Rade sve testove izgleda. Osjećam kako se manji broj endorfina otpušta u moj krvotok. Hvala i doviđenja.
Čim sam izašla na cestu, zovem brata. Ej, ti si dobar s tom doktoricom, a ona je jednom nešto sredila za našu babu, jel se može raspitati-hitno je (naravno). Brat zna sve. Javit će mi. Čekam. Ubrzo telefon zvoni – nema problema. „Sutra ti je termin, javi se doktoru, reci da te poslala ta i ta“. Hvala buraze.
Post je objavljen 20.03.2006. u 21:39 sati.