Nisam li ko krivi zvuci u božanskoj simfoniji,
po samoj gladnoj ironiji koja me jede ko vuci?
Svom srcu muka preteška, jedan sam od ostavljenih,
na vječni smijeh osuđenih
što nemaju više smiješka...
Baudelaire
Da, ponekad se osjećam tako. Ma, ne ponekad. Često. Nemam više smiješka a moram da se smijem. Prisiljena sam. Nestajem polako a da to nitko ni ne primjećuje..Često se pitam zašto. Zašto sve to? Zašto uopće išta a ne radije ništa. NIŠTA... Mala riječ za veliki pojam. Ništavilo. Ne bih se željela upuštati u neka filozofiranja kad mi ne ide. Jednostavno rečeno: osjećam se sjebano, i to već duže vrijeme a ne znam zašto. Sjebao me sistem. Trebala sam ostati s druge strane gdje je sloboda. Ah, jebi ga.
Post je objavljen 20.03.2006. u 20:29 sati.