Govorio sam svojedobno o tome, kako razne priče o tome što se na nebu, među bogovima, anđelima i demonima, i na zemlji i upodzemlju zbivalo, postoje, i da postoje još mnoge druge neispričane; i da sve sadrže manji ili veći dio istine (pa čak, ajde da kažemo i Istine, sa velikim "I", iako ja tu svespaljujuću beskonačnu Istnu ne volim!) koju ljudski um, bivajući konačan (u čemu je njegova psoebnost, tragika, pad, i prednost, jer je sposoban da raste, za razliku od uma Božjeg!), nikada obuhvatiti i shvatiti ne može.
Pa ću danas usporediti dvije priče o ulozi seksa u postajanju homo sapiensa čovjekom (jedne, dakle, od životinja, koja se od prirode odvaja i postaje nešto osobito, i stvara kulturu nasuprot prirodi, promišljenost nasuprot instinktu, etiku nasuprot nagonu itd.). Jedna je svima poznata iz Biblije, iz Drugog izvještaja o stvaranju, a druga iz priče za koju ste vjerojatno većina čuli, ali joj ne znate sadržaj, anime iz Epa o Gilgamešu. Druga je priča znatno starija (prvi zapis prije više od 4000 godina, 1500 godina prije prvih poznatih zapisa Knjige postanka), pa ću je i prvo objaviti.
Epizoda, koja nas interesira, događa se kada bogovi odluče stvoriti moćnog junaka, koji se treba suprotstviti tiraninu Gilgamešu, koji je nezaustavljivi bludnik, koji otima žene i kćeri svojih podređenih (on je međutim također i junak socijalističkog rada, ali to je druga tema), koji vape za pomoć nebeskim bozima. Velika boginja Dingir-Mah, "Veliko Počelo", prema slici boga neba Anua, od gline izvaja čovjeka, junaka, Enkidua. On međutim u početku nema razuma, i zato nije kada krenuti na izvršenje svoga zadatka. Enkidu živi u stepi, sa životinjama, moćan, dugokos, prekriven dlakom, bez razuma, dolazi sa drugim životinjama na pojilo, i one ga prihvaćaju kao svoga. Kida zamke lovcu, koji se požali na čudnog divljeg čovjeka vladaru, Gilgamešu. Ovaj mu daje na uslugu bludnicu Šamhat, koja trega divljeg čovjeka zavesti, tako da zaboravi svoje divlje navike. (Treba tu imati na umu da se ne radi o prostitutki u našem smislu riječi: "bludnice Babilonske", koje znate iz Starog Zavjeta - dakako, priča potiče iz vremena prije nego što je Babilon uopće postojao! - bile su vrlo ugledne žene, svećenice boginje Ištar.)
Šamhat je dakle došla na pojilo u doba kada tu dolazi Enkidu. Izlazi pred njega, i razgoliti se, zavodi ga. Enkidu osjeti žudnju i skoči na nju, i oni vode ljubav šest dana i sedam noći; nakon toga, Enkidu osjeti slabost, klecaju mu noge, tko zna zašto. :) Iznenada, međutim, shvaća da životinje sada bježe od njega. Promijenio se, postao je umniji, postao je biće kulture, biće iz prirode izdvojeno, koje sada priroda (životinje) više ne prepoznaje, odbacuje ga i od njega bježi, jer naslućuje njegovu novostečenu moć, značajniju od puke fizičke snage.
Enkidu je očajan i proklinje Šamhat zbog onog što mu je učinila. Ali ona mu se umiljava i vabi ga da prihvati novih način života. Govori mu da je glupo lutati sa zvijerima po stepi, nego da radije pođe s njom u Uruk, »Gdje dana nema, da praznik nije / Gdje raspusni momci slobodno žive / i bludnice ljepotom slavne / Pohote pune, užitak nude.« Dakle, ono što sam ti ja pružila, tamo ćeš naći u izobilju. A valjda je i malo iscrpljena nakon šest noći i sedam dana. :-)
Nakon toga, Gilgameš, divlji čovjek, mijenja svoj način života, i prvo živi neko vrijeme među pastirima, a zatim odlazi u grad. Daljnji tijek događaja nije bitan. Primijetimo, da je Enkidu tipski čovjek: prešao je etape "kultiviranja", čovjeka: od lovca, preko seljaka, do građanina. A seksualni užitak sa prefinjenom, kultiviranom majstoricom ljubavnoga umijeća, u njegovom očovječenju ima bitnu ulogu. Lewis Mumford ističe ulogu seksa u kultiviranju čovjeka; po njemu, to se dogodilo u neolitu, kada se ljudi počinju trajnije nastanjivati, mogu prikupljati više materijalnih bogastava, žene se počinju udešavati, postaju zavodljivije, seks se mijenja od prirodnog ka kultiviranom. Ženka postaje ženom, ona se prva počinje mijenjati; mužjak ju slijedi, postajući muškarac, kroz daleko šarolikije i rafiniranije užitke koje seks može pružiti kada jednom naučite prihvaćati ga i razvijati kao kulturni, a ne puko prirodni odnos; dieljenje užitaka, a ne puko udovoljavanje nagou; vođenje ljubavi, a ne puko parenje.
Ep o Gilgamešu, odnosno priča o Enkiduu, govori o toj moći seksa; ep ne daje jasnu ocjenu o tome da li je taj proces nešto dobro ili loše, nešto za pohvalu ili pokudu, za radovanje ili za tugovanje. To je, jednostavno, proces kroz koji se neumitno prolazi, i povratka nema. Enkidu ne može natrag u stanje rajske jednostavosti, on mora kročiti naprijed, ka svojoj novoj sudbini.
Hrvatski prevodilac Epa o Gilgamešu, Marko Višić, pak komentira to ovako: »Enkidu, nesumnjivo sa spoznajom ljubavi, doživljava moralni pad.« Ali to je njegova čedna kršćanska interpretacija, jer u mitu nikakvog "moralnog pada" nema; kultiviranjem, najzad, tek se stvara nešto što možemo nazvati moralom, koji pripada poretku kutlure, a ne prirode.
Višić je tu naravno pod utjecajem spomenute druge priče, naime Drugog izvještaja o stvaranju, priče o prvobitnom grijehu Eve i Adama; i posebno, one intepretacije te priče, koja je prevladala na kršćanskom zapadu (područje latinskog kršćanstva), ponajviše zahvaljujući Aureliju Augustinu, koji griješnost vidi prvenstveno u seksu, u požudi kao izvoru svih grijeha. Preko požude i preko spolnog odnosa prenosi se istočni grijeh na svako novo ljudsko biće. Svako je novorođenče, po Augustinu, tim grijehom od rođenja opterećeno, jer je začeto uz pomoć prljavog, prokletog, griješnog seksualnog odnosa.
Dapače, sam Augustin potpuno se približava onoj slici koju iz priče o Enkiduu imamo, kada kaže da Adam i Eva jesu imali spolne odnose u raju (jer su imali spolne organe, koje je Bog toj svrsi namijenio - kasnije međutim u srednjem vijeku neki mistici i neki slikovni prikazi pretpostavljaju da Adam nije imao penis), ali to je bilo na jednostavan, prirodan način. Njihov je spolni nagon bio pod kontrolom razuma, seksati se kada osjetiš tjelesnu potrebu bilo je kao počešati se kad te svrbi. Sponi nagon nje bio divlji, nezasitan, destruktivan, kakvog ga Augustin vidi kod sebe sama i zbog njega očajava. Ukratko, iako Augustin ovdje spominje razum, Adam i Eva seksali su se onako kako to životinje čine kada im je vrijeme, jednako kao što jedu i piju i trijebe se od buha. Prvotni grijeh pak izazvao je bezgraničnu, protuprirodnu požudu, žudnju za užicima koji ono prirodno prevazilaze. To je ono dakle što se divljem čovjeku Enkiduu dogodilo, kada je vodio ljubav sa rafiniranom ženom, proizvodom visoke gradske kulture.
Današnja katolička crkva, odnosno ona opasna i smiješna klika perveznjaka koji sebe nazivaju "katolički kler" (koji su se u ime svojih fantazija odrekli normalnih ljudskih funkcija: da budu ljubavnici, muževi i očevi), čini henakve jedan pokašaje da tu predodžbu o griješnosti seksa ublaži, ali joj to baš i ne ide; jer, ako seks nije grijeh, kakvog smisla ima njihovo odricanje? Ne mogu naravno takvo što sami sebi priznati.
Oni sa "tijela" skaču pravo na duh, u seksu, koji ne poznaju, sposobni su vidjeti samo sebičnost, pohotu, korištenje drugog/druge kao pukog objekta vlastitog užitka, pa tome mogu suprostaviti samo apstraktnu opreku, koja konačno prelazi u "ljubav" prema Bogu.
A nikako ne uviđaju tu razliku između puko prirodnog i kultiviranog seksa, u kojem se apstraktna sprotst davanja i uzimanja prevazilazi u dijeljenju. U kojoj se ispunjava poruka moga Brace: »Čini drugom ono, što želiš da drugi tebi čini.«
Imate dakle dvije priče o istom procesu, koje se strukturalno poklapaju, ali bitno razlikuju u vrednovanju. U starijem epu, Enkidu predstavlja prirodu, a Gilgameš kulturu; kroz mit se sukob razriješava, napetost smanjuje, u njihovom prijateljstvu. Uspostavlja se ravnoteža "fisisa", prirode, i kulture, ali napetost se prenosi u područje meta-fizičkog, nad-prirodnog: problem nije odnos čovjeka prema prirodi, nego prema bogovima i smislu života. Udruženi, Gligameš i Enkidu prkosno će se suprotstaviti i samim bogovima (starozavjetni ekvivalent je gradnja kule Babilonske - Gilgameš je inače i veliki graditelj). Kasnije, Enkidu umre, a Gilgameš polazi u podzemi svijet u traganju za tajnom vječnoga života. (Put završava neuspjehom, barem prema onoj verziji priče koju vi ljudi danas znate - ali izgubljen je sadržaj Trinaeste ploče!)
Stari bogovi kasnije međutim stvarno bivaju uništeni, ali napetost ostaje. I tako se u kršćanstvu, koji reinterpretira staru židovsku priču, ona fiksira u dva suprostavljena pola: u Ocu (meta-fisisu) i Sotoni (fisisu).
Koji su , naravno, istobitni.
Post je objavljen 19.03.2006. u 23:17 sati.