Svijet što ga vidim vizuelan je. To svijet je po svijetlosti, što oko na nju slikom reagira. Slika po tome i jest svijetlošću dana. I tako se ne mogu oteti dojmu, da gledam svjetlost što od premeta ide. Gledam svijetlost što od tebe ide i sve tako što vidim okom. Oko sliku sirovu stvara kao niz točaka i u mozak šalje. Tamo tek je izobilje svega. Niz točaka slike nove na mjesto, određeno za to, dolazi. Ide tako nešto, što slikom nazivam, na mjesta memorijska razna i time usporedbe čini. To kao je 'da' i 'ne' u svakom trenu. To kao neki computerski program radi. I sve to tako promjene radi u memoriji mojoj. Postoje dijelovi u vezi sa stanjima u mamorijskim dijelovima, što poticaje čine pokretima i radu žlijezda nekih. Postoje dijelovi što stvaraju stanja što osjećajima ih zovemo, što vibracije tvore, što tugu i radost stvaraju.
I kao da bude nešto, što svakog čini onim što je spram sebe. Takovim se drugima i čini, da bili bi netko nekom. I sve je to nešto po nečem. I čudom nekim, misli se, kao da smo centar svijeta. Kao da smo netko u nečem što jest i time dato.
Gledam svu tu zbrku slika. Gledam kako netko jest, kao netko što o sebi misli. I sve to tako, što tako biti može. Tko li sam? Da činim tako, kako se to čini? Da budem kao netko? A sve to u nekoj cjelini djeluje i tvori stanja razna na mjestima raznim. U odnosima su dijelovi po sličnostima takvim. Misao mislima se priklanja. Budi što ti se pruža. Uzmi što ti je dato. Budi to što jesi. Što to?
Tko li sam i što činim? Koje su mi moći?
I misao misao mi motri, kao kritičnost neka. Kao da stvorih svijet po sebi, po načinu gledanja svoga. Nastadoše na slikama i složenije misaone tvorbe. Misao što tvori suprotnost svoju i kazuje, da to tek misao jest. Kao da se teži vidjeti mimo slika. E sliko, ti si slika, znam. Stvarnost, netko reče. Stvarnost ti gledaš. Da, stvarnost, na način kako mogu. I izdvajam tako iz stvarnosti ono što mogu. Znam, to stvarnost meni nije, do izdvojak neki. U mislima kao da kopam po slici, ne bi li vidio više. Ne bi li vidio što vidjeti se ne može, il vidjeti na način neki čudan, što uz sliku ide. I sve to razlogom nekim, što tu i tako takav jesam. Što tu i takvo jest, što gledam. Što ja to stvarno činim, kad sve je već takovo, da čini se baš to?
I trudim se razumjeti što vrijedi a što ne za stanja razna. Stižu me stanja u trenu svakom novom. Ja tek kao da reagiram. Kolika jest odluka moja, čime bih ja bio ja, a ne tek slijed neki, što drugačiji biti ne može? I čovjek je trudom viđenja nauke stvarao. Vidje da sve više događanja ima u saznanjima našim, što takova jesu razlogom nekim bila. Sve je uži krug još nejasnih zbivanja u kojima tek bi nešto moglo biti voljom našom samo. Što volja moja ustvari jest?
Možda nisam znao, al činio sam ono što se trebalo. Ne možda po volji mojoj, već po okolnostima takovim. I sve više zatičem sebe kao nekog što čini ono što mu je dato. I postoji u meni nešto što kao uzde nekome jesu. Ima nešto što me navodi na stanja neka i želje tvori. Ima nešto gdje se kao volja moja dokazuje meni. Stvorena su zadovoljstva kojima se teži. I sve to nastade po načinima stvaranja svakoga od nas. Kao da sve je pisano negdje.
Slagao sam misli razne i tražio po čemu one jesu, ono gdje se vidi tko sam i jesam li tko? Vidjeh ovisnosti i slijedove logične i uvjetovane. Čini me ono što nisam, utjecajima na ono što jesam. Time mijenjan sam u ono što potom postadoh, a reagirah po onom čime sam na način sličan, ranije, postao. Kao da se kroz mene promjenama promjena u svijetu usporava. Kao da sam sastavni dio prirodnog procesa. Zar time da sam nezadovoljan? Tko to? Ja? Kao da sam onaj kome se pripisati može ono što takovo je i moralo biti.
Kao da stadoh. Što ustvari želim, kada želje su tako nešto u procesu i takove su što nastadoše razlozima raznim. Da ludujem veseljem, zato što tako može biti? Da se opijam slastima života? Da uzimam nešto, što ni neznam što je, u namjeri veselja moga? Da zatvorim se u krugu uskom svom izdvojen iz života, jer za zadovoljstvo moje to bi mi izgledalo dovoljnim?
I procesi što uvjetovani su i po kojima se misli, kao da jesam netko, rade širinom svijeta. I svi smo u tome i svi smo samo ono što biti može. Gledam. Vidim. Koliko mnogo uzimanja samo onoga što zadovoljstvo pruža, mnogima ga odnosi. Vidim kako mnogi žele biti netko nekom značajan, a mjesta za to baš i nema za sve što tako žele. Zar to je isključivi put zadovoljstva. Biti zadovoljan, što to jest? Biti sretan, što to jest? Gledam. Razmišljam.
Ako jesam to što biti mogu, otkuda mi potreba za srečom? Je li sreča nešto što od pamtivjeka jest ili stvorena, i takovom prikazana, evolucijom našom? Jesmo li stvarali ono što srečom kasnije nazivasmo i takovim osjećasmo.
Stao sam i mislim. To kao da put je moj. Put stajanjem. Kao da najviše putujem kada stojim. Kao da sam u svijetu nam zajedničkom gledanom iz kuta baš ovoga. A svijet jest upravo takav kakav jest, bez vremena i bez prostora, a ja kao da putujem njime.
I doletje vrabac na proljetnu još nepropupanu granu. Sjede. Zadigne rep i ispusti kaku. Protrese krilima i javi se radosno svijetu što ga očekuje: 'Živ, živ.' Lijep je život ovaj.
Prijatelji dragi, možda sam malo teže ovaj puta pisao. Htjelo je to iz mene, a ja ne zabranih. Neka ga. Ipak, na kraju vrabac radost donese. Pozdravlja vas i voli Vaš Mladen
Post je objavljen 20.03.2006. u 12:20 sati.