Prije nešto više od desetak godina moj brat (koji se uspješno translatirao iz Zagreba u Slavoniju i postao jedan od rijetkih zagrebačkih prebjega i ujedno naturalizirani slavonac) otišao je preko neke veze na ljetnu praksu na imanje bečkog univerziteta koji se nalazi u gradišću.
Bio sam tamo kod njega u posjeti i od stvari koje sam tada prvi puta vidio u životu (osim traktora s ugrađenom klimom i CD playerom) bio je i automatizirani svinjac, te pogon za izgradnju biodizela o čemu je kasnije pao i neki članak u časopisu Banka, no nitko to nije tada previše ozbiljno shvatio.
Svinje na toj farmi imaju iza uha ugrađeni čip, i kada dođe vrijeme hranjenja gurnu glavu u hranilicu, računalo pročita o kojoj je svinji riječ i odmah joj smiješa odgovarajuću smjesu za doručak/ručak ili večeru. Svinja može gurati glavu koliko god puta hoće ali hrana ispada van samo u određenim terminima i u određenoj kvaliteti/kvantiteti.
Poanta priče je u tome što svinje nakon nekog vremena skuže te uzročno posljedične veze pa tako uredno naprave red (jedna iza druge, bez preguravanja) točno u vrijeme kada će računalo početi dozirati nove obroke neovisno o tome što nijedna svinja nema ručni (ili nožni) sat.
Amerikanci pak koriste satelitske snimke svojih polja kako bi odredili sastav tla temeljem kojeg programiraju traktore odnosno dozatore gnojiva kako bi pojedine dijelove zemljišta obogatili točno određenim gnojivom u manjoj ili većoj mjeri.
Kako hrvatski seljak misli da može konkurirati strancima kada kod njih svinje uredon stoje u redovima, a traktori znaju gdje zabaciti malo više gnojiva?Postoje li kod nas seljaci koji prate tehnologiju i aktivno je koriste u svojem svakodnevnom poslu? Nije li čudno da je nizozemska najveći izvoznik rajčice a ujedno su i zemlja koja je meteorološki gledano valjda najneprijateljskije nastrojena prema rajčicama (kao uostalom i bilo kojoj drugoj poljoprivrednoj kulturi).
Post je objavljen 20.03.2006. u 12:01 sati.