Ovo neće biti moj klasičan post…
Trenutno se nalazim u jednoj točki, osjećam kako se svijet vrti oko mene, a ja tonem i tonem…
Da ne duljim, hodam s jednim dečkom. Sve je to divno i krasno. Imamo super odnos. Prvi put mogu s nekim pričat o svemu, i ne samo to, mogu pričat bez dlake na jeziku, mogu reći svoj stav i sve to. Kao da mi nije samo dečko nego i prijatelj. Osjećam se super s njim. Kao da smo na istoj valnoj duljini. Isto tako vidim da ga na jedan način totalno zaluđujem. Može ti netko pričat „lovačke priče“ ali neke stvari ne može odglumit. Pričamo o svemu, ali opet dovoljno o nama i kamo sve to vodi. I npr. rekao mi je jednom da ne spavam s nekim bezveze, samo da se toga riješim, da je prvi put samo jednom u životu, a da kaj poslije, ako to napravim bezveze da će mi poslije biti žao. To recimo mi može reći prijatelj, ali ne i dečko koji je sa mnom samo da me iskoristi.
Problem je kaj je on kao i većina današnjih dečki imao puni kup cura i kaj nije bio uvijek baš korektan prema njima. Ali ruku na srce, skoro svi dečki danas su takvi, najprije se žele ispucati sa nekim lakim (oprostite na izrazu, ja osobno mrzim kad netko tako priča o curama, ali ne znam kako bi se drugačije izrazila, a da me razumijete na kaj mislim) curama, a poslije dok dođu k „pameti“, onda bi oni neki poštenu curu.
Ni jedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona osoba koja ih zaslužuje nikada te neće rasplakati…
Sestra mi zna reći da neka mu ne vjerujem sve i vidim da se jako brine za mene. Ali ja to znam, rekao mi je kakav je bio. I po tom pitanju isto imamo jako otvoren odnos. Frendice se boje da me ne iskoristi. Nisu one meni to rekle, ali mi je rekla sestra, da su rekle. Sve se na kraju svodi na to da neka ne spavam s njim bezveze. Pa naravno da neću, nisam toliko glupa. Neću sad pričat kako to ne želim (svi to želimo), mislim priče za malu djecu, ali postoji nešto što se zove princip, i ja imam neke svoje principe. Da sam to htjela već sam mogla ili s njim ili s nekim drugim. Tko to hoće uvijek može. Glupo mi je sestri pričati o svemu kaj je između nas, neke stvari ostaju ipak samo između dvoje. A i na kraju bi ispalo da me tovi sa glupostima i da vjerujem u neke bajke.
Bojim se jako. Da ne ispadne da vjerujem u bajke, držim se na oprezu i pazim na sebe, jer svijet i ljudi su okrutni.
Ne želim na kraju ispati neka glupača koja je povjerovala u sve kaj joj je neki lik napričao.
Nekad mi dođe da prekinem to i da svi budu sretni i zadovoljni (osim nas), a onda opet si mislim živim za sebe a ne za druge.
Od svih tunžih riječi, napisanih, izrečenih, najtužnije su ove: „A MOGLO JE BITI…“
Kaj vi mislite o tome svemu?!
Post je objavljen 20.03.2006. u 08:43 sati.