Kao neću u grad automobilom, jer nema šansonjere da se bilo gdje parkiraš u bilo koje doba dana, osim možda Banu pod rep. A i ako parkiraš, kad te krene plaćanje na kraju ispadne da je jeftinije doći taksijem u kojem ti za tu lovu taksista još i pjeva i kuha kavu.
No ipak je drugačije kada trebaš malo dalje od centra. Tamo gdje ljudi žive samo noću ili ih uopće nema, pa je parkinga napretek, a i još se ne naplaćuje (dok naravno to netko ne skuži).
Jedna od takvih lokacija je parking iza Cibone.
Odluka da se do tamo vozikam već je u startu smrdila na grešku. Jer, gle čuda, parking krcat. Auto na autu. Shit. A trebam samo desetak minuta posla u T-mobil neboderčini za koju je graditelj predvidio parking samo za zaposlene. Stranke nek se lijepo slikaju. Ipak ukazao mi se prostor na rizolu (ispred i iza mene deseci automobila, znaka zabrane nigdje...), pa se ja naravski ušuljio.
Taj trenutni tračak sunca deset minuta iza toga prerasao je u grozni, tamni, crni oblak.
Jer ja natrag, a automobila nigdje...
Gotovo je, pomislih. Maznuli su ga. Znao sam da ću i ja jedan dan doći na red (teorija brojeva i vjerovatnosti), samo sam se nadao da to neće biti za mog života. Ali ipak je...
U glavi košmar. Mobitel, pa zovi policiju. A oni pak strpljivim (ili možda nezainteresiranim) glasom upućuju na - pauka.
Hm. Pauk. Ovdje? Zašto? Nigdje znaka, nigdje nikoga...
Ali ajde. Tračak nade. Pa zovimo onda, jelte...
Dobar dan, da li je možda... Je, je. (Hura!? Sreća !?) A onda evo mene... A dođite...
Taxi, pa pravac Radnička.
Sistem je dobro organiziran. Auto vidiš već s ulaza, pa ti odmah dođu zazubice da brzo kreneš dalje i vratiš se u svoj redoviti život. No narogušeni tip u kućici sa nekoliko prozora zahtjeva prvo 500 kunića ! To je cijena transporta, jelte. I maše sa fotkom mojeg auta na kojoj je ucrtan i neki metar. Veli, to je razlog što smo odnijeli auto. Između auta i ograde (koje ograde? tamo je bila samo neka živica koja je nekad opasavala kuću koja je danas ruševina...) mora biti prostor od jednog metra ! A eto na slici se lijepo vidi da je to u mom slučaju 82 centimetra. Dakle što bi bilo da je neki deblji prolaznik krenuo i zapeo između auta i živice. Pa tamo ostao i skončao od gladi...
Hm. Sumnjiva teorija. Ali nema pogađanja. Plati pa vozi je jedina teorija koja pali.
No tu tek počinje sisaonica. Nakon 500 kunića, pomičeš se na susjedni prozor. Tamo sjedi policajac i još neki čovjek. Bace pogled na moj papir, pa pogledaju jedan drugog, i policajac izjavi da za prekršaj po članku sdfkajsdlkfjldksjačslkdjfkl jčlaksčldfjč čaksjdfčlkj jkla dugujem još 400 kuna !
Kako... Kako ??? Pa nemam, pa nemrem, pa ovo, pa ono, pa nije bilo nigdje mjesta osim na livadi...
A-a-a, kaže čovjek iz kućice, da ste stali na livadu to bi bilo 100 ili 200 kuna. Jer to nije policijski prekršaj, nego komunalni. Niža tarifa.
Dakle nisam vjerovao svojim ušima.
Ako se parkiram na rizol onda je to 400 kuna, a ako parkiram na livadu kod HNK onda je maksimalno 200 ??!!!
Klonuo sam nad tom informacijom. I platio naravno...
Klopajući poslije u sjajnom novom roštilj-restoranu Marinero (čevap, Duvanjska pita, ražnjići !!!! suuuupeeeer) smišljao sam na koju ću livadu prvo testirati naučeno...
Oduvijek sam naime želio parkirati u Botanički vrt.
Samo da prikupim par stotina kuna i krećem u parkirni pohod.
Post je objavljen 19.03.2006. u 16:37 sati.