Ima nečeg u tim hororcima iz osamdesetih. Bez obzira koliko loši bili, nema veze zbog beskrajnog broja nastavaka u serijalu, iz filma u film sve manje podnošljivih zapleta – cijela jedna generacija bez obzira na sve to uvijek se vraća svojim omiljenim likovima. Kod nekih je to možda Jason Vorhees i njegovi pohodi od Crystal Lakea, preko Mannhattana do svemirskih bespuća. Nekima je drag Myers koji je nastao sedamdesetih, pregrmio osamdesete, malo se pritajio devedesetih i u velikom Big Brother stilu ušao u novi milenij. Meni je pak, priznat ću vam, najdraže čudovište iz djetinjstva Freddy, nakazni kotlovničar zbok kojeg sam oduvijek sa sumnjom gledao na školske hauzmajstore… Drugi dio serijala „Strave u Ulici brijestova“ prvi je kojeg sam gledao i valjda mi se zato zavukao u snove.
Radnja? Ništa posebno. Sedamnaestogodišnjak Jesse Walsh (Mark Patton) sa svojom obitelji doseli u ulicu iz naslova, u kuću gdje je prije nekoliko godina živjela Nancy Thompson. S novom adresom dolaze nove noćne more za Jesseja. Kreću i ubojstva, a čini se da Freddy operira baš kroz njegovo tijelo…
Ima par scena koje su mi se urezale u pamćenje. Osim što sam postao skeptičan prema kotlovničarima, zamrzio sam i američke žute školske autobuse, zbog par scena u kojima se Freddy pojavljuje baš u njima. Mrske mi postadoše i dječje brojalice (One-Two…. Freddy's comming for you… Three-Four…. Lock the door…. Five-Six…. Take the crucefix… Nine-Ten… Never sleep again). Režije se sad primio Jack Sholder, filmić je sasvim solidan, ako zanemarimo nenadmašni original. Cravena, Wesa Cravena.
Post je objavljen 19.03.2006. u 13:26 sati.