O, kako je lijepo letjeti iznad gornjih i donjih voda; kako je prekrasno zavrtjeti spiralu vremena, ubrzati dane i noći da se smjenjuju kao treptaj oka; kako je strašno biti u oku oluje, u samome središtu, u lijevku koji hara iznad vode podižući barke i ribare izvršavajući ljudsku sudbinu!
Anđeo - halogramska slika neba; čovjek sačinjen od svjetla, munja na nebeskom svodu, silina groma i razarajuća sila. Kako je ugodno i okrutno biti u službi Gospodara svjetova, držati u ruci ljudske sudbine, kidati konce života i sijati sjeme novih pokoljenja; divno je biti strašan i blag, biti brz, biti brži od ljudske misli i strpljivosti od onog koji je nekada davno živio i sporio se s Bogom, a zvali su ga Job.
Govori mu Abidon, anđeo od starine i pretpotopnog vremena: - Sine Gamalijele, strašno je naše poslanje: izbijati iz ruku mačeve, stavljati u ruke koplja, skretati pravac strelicama, sedam pečata stavljati na tijelo smrtnog čovjeka da nijedna rana ne bude smrtonosna, da junak kroči posred boja gazeći umiruće i sijući smrt lijevo i desno, skretati ubojite žalce škorpiona i otrovnih zmija od ljudske puti. O, Gamalijele, sine moj, strašna je anđeoska sudbina! Sudbina slična paučini drži čovjeka okovanog u vremenu koje protjeće i ostavlja tragove brišući ljude sa lica zemlje. Blago tebi, Gamalijele, pošteđen si okova ljudskoga tijela u kojem se miješaju elementi, u kojem kosti nose mišiće sačinjene od mesa koje se natapa krvlju kao žedna zemlja poslije suše vodom. Krv nosi ljudsku dušu stvarajući osjećaje, srdžbu i blagost iz trenutka u trenutak, dok srce kuca u ritmu ljudske sudbine. Kad stane sve se zaustavlja; čovjek postaje poput kamena. Misao ostaje zarobljena u mozgu, krv prestaje teći pretvarajući se u želatinu, koža prestaje disati, samo kosa ne prestaje rasti, zato što je njezina priroda sasvim neljudska; nokti i kosa ne pripadaju ljudima, jer su sačinjeni od kozmičke materije.
Post je objavljen 19.03.2006. u 12:37 sati.