U centru grada, na mjestu gdje to nitko ne bi očekivao, događaju se stravične, gnusne stvari. Svake noći kada jedan mali ribnjak, u centru grada, obavija tama, i sav život u gradu prestane, ovdje se počinju rađati uspomene. Siječanja ljudi. Ali kakvih ljudi!
Na klupe toga maloga ribnjaka, dolaze ljudi svih vrsta. Bogati. Siromašni. Lijepi. Ružni. Pametni. Glupi. Sretni i nesretni. Zaljubljeni i sami. Pijani i trijezni.
Neki ovdje počinju prva poznanstva. Neki ovdje svoja poznanstva produbljuju. Neki ih prekidaju. Pa ti onda plaču.
A na ribnjaku je dopušteno plakati. Na ovome je malome mjestu dopušteno sve. Jedini uvjet je da je to stvarno. Laži ovdje ne žive. Maske ne stoje na licima nego padaju u mirne vode ribnjaka. Gdje ih onda proždiru male zlatne ribice što blješte ispod mjeseca i zvijezda.
Ovdje, zaštićeni mrakom koji ih okružuje, drvećem i njegovim granama, maglom koja skriva od pogleda, ljudi se uistinu opuštaju. Neki piju. Neki puše. No najvažnije od svega, ovdje se oslobađaju. Vanjskoga svijeta. Sistema. Varalica. Zlobnika. Birokrata. Političara.
Ovdje nastaju slobodne misli.
No zla kob pogađa mnoge koji ovuda dolaze. Jer ljepota i magija ovoga mjesta toliko zna opsjedati čovjeka, čak i kada se vrati u stvaran svijet, da ga dovodi do ludila. Onaj svijet iz kojega bježi prestaje biti njegov. Svakodnevni. Pravi. Iznova se u mislima vrača u svijet slobode, mašte, čarolije i besvijesti. U svoj mali ribnjak. Ali on nije uvijek dostupan. I na kraju, kada svaki svijet nestane, kada čovjek izgubi oba svijeta, vrača se u svoj mali ribnjak. I nalazi ga mrtvog, bez duše i praznog. Kao što je i on sam. I umire.
I mjesec počinje padati, u daljini, iza oblaka.
I sunce se diže po planini, korak po korak.
I uskoro će se svojim zrakama boriti sa maglom... i pobijediti.
I uskoro će se svojim zrakama boriti sa tamom... i pobijediti.
Ali tragovi, utisnuti na tlo ribnjaka će pričati svoje priče.
I neće nikada zaboraviti...
Post je objavljen 19.03.2006. u 12:11 sati.