I kad bjesne
orkani u meni,
a licem titraji
odaju buru,
ne može da pjeni
unutrašnje more.
Gasit će ga,
samo kad ja
hoću,
neumorni
monsuni.
Možda je i
stvarno tako,
a možda
proljeće i
ne postoji.
Ipak,
sačekat ću.
Ionako trajem.
Možda i mene
život iznenadi.
Ustremljen
nebu,
pogled se
hrani.
Krikom
pogođen galeb,
od bola se
brani.
Samo života
vrijedne,
i one hrabre,
ubije
suhi mraz,
rani.
Neki u pokušaju
i pobijede
upornošću,
kao što noć
smjenjuju dani.
Tko svijetlo zove,
njemu ga i
donose,
sjenokosi
rascvjetani.
Post je objavljen 19.03.2006. u 11:47 sati.