Znate, ponekad vam se stvarno ne isplati ustati iz kreveta. Bolje je ostati u toplom kervetu i sanjati, sanjati o nekom boljem vremenu, nekom toplijem mjestu. Čak se za vrijeme nekih subota ne isplati ustati iz kreveta. Subota bez Tolkinsa u pravog društva nije prava subota. Zapravo, subota bez sunca i prijatelja nije subota, nije važno mjesto. Zato svi čekamo ljeto, proljeće i toplinu. Dugi vikend u Arkadiji, kada se budimo i vidimo sunčani trokutić kako prolazi kroz zastore i uvlači se pod naše poplune, curama pod spavaćice.
Jučer, tj. u subotu bio je jedan od dana za koje se ne isplati ustati iz kreveta. Travica i Kosta su zajedno slavili rođendan na igralištu. Nabavili smo gomilu alkohola, ali ja iskreno nisam mogao. Iskapio sam jedan Bandidos i Pilsner, i bio sam ok. Ali svi ostali (zapravo skoro svi) su se ubili.Tea nije znala za sebe, Travica također. Ivan se čudio zašto se meni to sve gadi. Meni nije gušt gledati ljude kako rade slapove rigotine i onda skoro padaju u to. Pa naučite svoju mjeru, fuj, odvratno. Više neću piti zbog vas. Čak se i Mislavu to sve zgadilo. Nemojte misliti da sam mimoza, nagledao sam se ja dosta u životu. Od čovjeka koji se baca sa zgrada, pa do tupog treska i pucanju kosti o hladni asfalt koji ga je prigrlio. Tako da mi nije lako zgaditi život, ali ovo je bilo previše. Nikada više, stvarno nikada više...
Ne da mi se pisati o stanji u svijetu, jednostavno nemam volje. Novo igralište je trenutno puno razbijenih boca i rigotine, a meni je bed kas sam tamo bio. Ne, ne kritiziram druge, to bi bilo licemjerno, ali kažem vam, nikada više.
Post je objavljen 19.03.2006. u 00:20 sati.